Deo 2, Poglavlje 11: Skida se veo
Kad se odvojio od Stanka i Zeke, Nogić okrete kući pop-Milojevoj. Išao je polako, premišljajući šta sve da mu kaže.
Ugleda popovu kuću, vidi kako se mirno vije dim iz badže. On se osvrnu oprezno na sve strane, da ga ko ne gleda, pa zaobiđe iza kuće.
Dođe do vrata, oslušnu da li ima koga, pa kad ne ču nikakva razgovora, on otvori vrata.
U kući ne beše nikoga. On se uputi u sobu.
Popa je sedeo na stoličici, podnimio se, pa se zamislio.
— Pomozi bog! — reče hajduk otvarajući vrata.
Pop se trže, rumen mu obli lice od iznenađenja…
— Bog ti pomogao!
— Ja dođoh do tebe, popo — reče hajduk blagim glasom.
— A ko si ti? — reče pop i zagleda se u nj.
— Zar me ne poznaješ?
Skoro u isti mah i pop reče:
— Nogić! Šta ćeš ti ovde?
— Sveštenička su vrata svakom otvorena! — reče hajduk, pa stade mirno meriti popa od glave do pete.
— Jesu… jeste… — poče pop zbunjeno. — Svakom su otvorena… ko traži saveta… ko…
— Ja ne dođoh da ti tražim ni molitve ni saveta, nego dođoh da savetujem…
I Nogić gledaše stalnim i mirnim pogledom.
— Da savetuješ, a koga?
— Tebe, seda glavo, sedi svešteniče!
— Ali ja ne tražim saveta od…
— Hajduka, je l’?… Nije to ništa. I ti daješ savete onome ko te ne pita! — reče Nogić, pa se nasmeja.
Popu je zbunjivao onaj stalni i mirni pogled…
— Dobro, na šta hoćeš?
— Ne može se to kazati u dve-tri reči!… Treba malo da sednem… da razgovaramo.
— Pa, dobro, sedi!
Nogić prisloni šaru u zapećak, uze stoličicu, pa se posadi prema domaćinu.
— Je li, popo? Ti poznaješ popu iz Belotića?
Poznajem.
A Stojana Čupića?
I njega poznajem.
Katića Simu?
I njega.
Kakvi su to ljudi?
Dobri, pošteni.
Vidiš, i ja tako mislim. I ja se s njima dobro poznajem.
— A što pitaš?
— Ništa. Koliko tek da vidim da li ih poznaješ… Onda, kad ti poznaješ te ljude, da ti kažem da se svi ljute na te.
— Zašto? — upita pop i ustade.
— Zato što si pustio Turčina da barata po tvojoj Crnoj Bari.
— Ko pustio?
— Ti.
— Pa šta barata?
— Eto, vidiš!… Pa ti, bolan, i ne znaš šta se tako reći na tvoje oči događa!… Kaki si ti pop?
Pop se ljutnu:
— Nemoj ti grditi!
— Ne grdim, iako bi trebalo da te grdim. Zar onaj vaš medonja, onaj Kruška, hoće da vas zakrvi, a ti to i ne znaš?…
— Kako da nas zakrvi?
— Pa, eto!… Nije li ocenio od vas dva prva čoveka?… Pa, evo, tebi na oči, hoće i trećeg!…
— Ama, koga to?
— Zar vas nije navratio da pljunete u lice jednom od najčestitijih ljudi, Aleksi Aleksiću?… A?…
— Ali, Aleksin…
— Sramota, pope! Hoćeš da rekneš da je Aleksin Stanko lopov!… A to je dete, bolan, raslo na vaše oči!… Znate ga od povoja!… I on lopov! Kad je šta dotle ukrao?
— Nije ništa.
— Pa kako to najedared lopov?
— Ali našla se kesa…
— To vam je rekao onaj izmet srpski, onaj Marinko… A zar on, turski izmećar, nije mogao sam onde, po zapovesti Turčinovoj, pare zakopati?…
Pop zinu od čuda…
— Znam, ali razbijen sanduk, pa onda… — poče pop.
— Zar Lazar nije mogao razbiti sam svoj sanduk?… Zar si zaboravio da je on toga dana pucao na Stanka?… I pucao na čoveka, i mogao ga je ubiti, pa mu opet ne bi niko ništa…
Popu se okretala soba oko glave… I što je više mislio, sve mu se činilo verovatnije ovo pričanje Nogićevo…
— Ama otkud ti to znaš? — upita pop, prišavši mu sasvim blizu. — Da to nije pričao sam Stanko, koji je, kako čujem, s tobom u družini?
— Nije. Nije ni sam znao. A da je znao, on bi se drukčije s vama razgovarao.
— Pa ko ti je kazao?
— Onaj koji je ove noći, kad je Lazar na Stanka pucao, video Marinka i Lazara kod Turčina, koji je slušao njihov razgovor i znao sve što će sutra biti, sve…
— Pa što onaj nije kazao?
— Onaj ne kazuje. Ali budi uveren da on zna svaku rečcu koja se progovori u Crnoj Bari.
— Deva! — viknu pop.
— Jest, on! On je sve čuo!…
— Čekaj, molim te! — reče pop, pa izide iz sobe.
Ne prođe mnogo, a on se vrati i sede na svoje mesto.
— O, brate! — reče radosno. — A hoćeš verovati: ja sam verovao da će Stanko svašta pre učiniti nego što će ukrasti.
— Vidim kako si verovao! — reče Nogić prebacujući.
— Onda, kad se ona kesa našla, nije se moglo ništa reći. Evo, sad će doći kmet Jovo. Ja baš volim da i on čuje sve, zato sam ga i pozvao…
— Dobro!… Mnogo ćete danas čuti!… I ja baš volim što će kmet doći!… Čuše se vrata na kući, onda neki razgovor,
I onda se otvoriše sobna vrata. Kmet se pojavi na pragu.
On nazva boga, priđe popu i po običaju, zatraži blagoslova, pa se onda pozdravi s Nogićem.
— A otkud ti ovde? — reče malo iznenađeno kad poznade Nogića.
— More, Jovo, on meni čudni’ stvari nakaziva.
I pop Miloje stade pričati kmetu sve što mu Nogić maločas reče.
— Ama, da l’ je istina? — upita kmet čudeći se.
— Istina je, moj kmete! A što je još gore, to je što onako obrukaste i odgurnuste onoga poštenog čoveka. Kud će vam duša, bolan? Zar ne vidite da vam je Turčin uhvatio u svoje kandže već i samoga Ivana?
— To imaš pravo! — rekoše u glas i pop i kmet.
— Pa eno vam hvata i Miloša Sevića. On sobom prosi Miloševu kćer za Lazara. I onda ne može bolje biti! Aleksu osramotio, Ivana dograbio, pa sad žari i pali po Crnoj Bari, a vas dvojica sedite skrštenih ruku…
— Ne sedimo, Nogiću!… Ali, brate, nismo znali. Ko može znati šta je u onoj đavolskoj duši?… Ja sam, istina, s Jovom zajedno odbijao ljude od njega…
— Sad, šta ste vi radili, ja ne znam, ali tek to znam da ćete se vi ovde pokrviti!… Nego, ne dajte!… Odrecite se Ivana, on je već đavolji. On se sad, i da hoće, ne može otresti Turčina!… Zato se sad sklanjajte od njega. A Aleksu prizovite. On je, siromah, željan ljudi i njihova razgovora…
— Hoćemo, Nogiću, hoćemo!
— Mislio sam da je trebalo da vam ovo kažem. A sad, zbogom! Ako vam ustrebam, potražite me kod moje kuće; a ako me tamo ne nađete, vi prizovite Devu i pripitajte. On svakad zna gde smo mi. Zbogom!…
Rukova se s njima, na polako i oprezno kao mačka dohvati se luga.
Pop Miloje i kmet Jova sedeše oborenih glava.
— E, ovo je čudo! — reče pop posle dužeg ćutanja.
— Čudo! — reče kmet.
— Ja se ne bih nikad setio da je to tako, a sad što više mislim, sve mi se čini istinitije, i samo se čudim kako mi to još onda nije na pamet palo!… O, brate, gde se ogrešismo o čoveka?
— Pa šta ćemo sad?
— Ništa… Sad nam se valja miriti s njim.
— Znam, ali kako ćemo?
— Jest, kako ćemo?
Obojica sagoše glave. Poćutaše, poćutaše, dok tek reče pop:
— Hajdemo njemu!
— Kome?
— Aleksi.
— Aleksi? — reče kmet i pogleda začuđeno u popa. — Zar se mi ne odrekosmo one kuće?
— Nismo imali pravo. Mi ubismo čoveka ni kriva ni dužna. Hajdemo!…
— Kad ti veliš…
I digoše se starine.
Poglavlje 11.1.
Tek Stanko beše prekoračio prag očev, baš u onom trenutku kad se Aleksa sroza od radosti niza zid, bahnuše pop Miloje i kmet Jova preko praga.
— Dobro jutro!
Kućani, kad ih videše, zanemiše od čuda. I oni se uzjazbiše kad videše Stanka, koji je plačući ljubio ruke starih roditelja.
Stanko se osvrte, skoči, uze pušku, koju uza zid beše prislonio, i stade gotov da puca na njih.
— Stoj! — reče mu Zeka. — Ne pucaj na sveštenika!
Stanko ih preseče okom.
— Šta ćete vi? — upita ih on.
Pitanje beše oštro, pogled još oštriji… Oni ušeprtljiše:
— Pa, eto… dođosmo…
— Vidim, ali zašto? Jeste li došli mene da hvatate?
— Nismo! — reče pop ozbiljno. — Nismo došli tebe radi nego ovih starih grobova…
Popine reči razbudiše Aleksu. One padoše na njegovu dušu kao blaga dažda na suvu zemlju… I proplaka starina rosnim suzama, zajeca kao malo dete.
— Šta, da nećete da ih mučite mene radi?… — viknu Stanko. — Popo!… — i glas mu poče pretiti… — Popo!… Tu sam ruku poljubio nebrojeno puta, ali ako samo takneš ma jednog od njih, odseći ću ti je!…
— Ne, sinko, — reče popa mirno i blago — moja se ruka maša samo blagosiljajući… ljubi!…
I podnese mu ruku.
Stanko se zagleda u one bistre oči, u taj izvor ljubavi i milošte; ruka mu sama pođe i smače kapu… I on prihvati ruku starčevu, pa je orosi suzama…
Popa ga poljubi u oba obraza.
— Ljudi smo, pa grešimo. Od praoca našeg greh nam je ostao. I mi se ogrešismo o tebe. Ali nam je Gospod dao savest, pa kad uvidimo greh svoj, mi se pokajemo… Ogrešismo dušu o tebe, sine moj, o tebe ni kriva ni dužna, i o ove neopojane grobove!…
Onda priđe Aleksi, taknu se njegova ramena, pa tiho reče:
— Ustani.
Aleksa se diže, dokopa ruku sveštenikovu, pa je stade ljubiti…
— Ej… suze!… — jecao je on. — Ta prestanite!… Dosta ste kapale!… Stanite, da vidim ljude!… Željan sam ih kao travka rose!… Stanite!…
Stari popa se zaplaka, kmet Jova tako isto… Zeka stiskao pesnice pa gleda po ćoškovima, a suze ga oblevaju…
Aleksa obrisa oči, pa priđe Jelici i zagrli je:
— Radosti moja! Dobrojutro moje!… Ti mi vrati sina, ti mi dovede ljude pod krov, za koji sam mislio da je proklet!… Srećo moja!…
I najedanput starac zaneme. Pogled mu se ukoči i zasta na samim vratima…
Svi se okretoše i pogledaše. Jedna prilika zamače i izgubi se međ debelim hrastovima…
— Šta je?… Ko to bi? — upitaše svi.
Starac samo prošaputa:
— Marinko!