Deo 3, Poglavlje 8: Natušteno nebo
Sahraniše Aleksu. Sveta je bilo dosta na potrebu. Vesela Petra, čim je s groblja došla, odmah je uhvatila zapećak… Njenoj duši godila je tišina i suze. Ona je svesrdno plakala za svojim starim drugom. A kako i da ne plače!… Svaki bi joj pogled pao na po kakvu uspomenu… Živelo se to i radilo…
Ali je kuća morala živeti. A kuće bez starešine nema…
Te tako, nešto Aleksi izdadoše devetinu, okupiše se svi u domaćinskoj sobi.
— Nano, — reče Stanko — nama valja danas birati starešinu. Mi ne htedosmo bez tebe to činiti. Reci koga ćemo?…
Starica je ćutala.
— Ja velim neka bude Stanko! On je i poznatiji s ljudima! — reče Krstivoj.
— Neka bude!
— I ja mislim! — reče Petra. — On je, istina, najmlađi, ali nekako je najpoznatiji i najčuveniji…
— Ali ja ne mislim, majko!… — reče Stanko. — Ja sam se odbio od kuće i pluga! Moja je gora, majko!… A kući treba domaćin, a ne hajduk… Zar ne čujete kako puška gruva; zar ne osećate kako krv miriše svuda, ta svaka je travka njome zalivena?!… Tamo ja idem gde se krv proliva i barut miriše, mene će ovde ugušiti dim u kući!… Ja mislim neka domaćin bude Krstivoj, on je najstariji!…
— A zar ćeš opet ostaviti majku! — jeknu Petra.
— Moram, majko!… Moram rad onog roblja što je od svoje majke odvojeno!… Ja sam gledao po nekoliko sindžira roblja: sve je mlado, kao kaplja rose. To su Turci od majke odvojili da pod nož i na muke metnu!… A ja se zakleh bogom i ljubavlju mojih roditelja: otimati roblje od Turaka i puštati na slobodu, neka se svojoj majci vrati!
Starica se digla na noge. Ona je drhtala kao prut.
— Idi, sine!… Neka bog blagoslovi svaku stopu tvoju! Ja, tvoja majka, ja ću se i za te i za Njih bogu moliti!
Pa ga stade ljubiti i polivati suzama.
— Rekosmo li da je Krstivoj domaćin? upita Stanko.
— Rekosmo! — odgovoriše ovi.
— Onda, Krstivoje, brate, neka ti je u amanet naša stara majka i ova nejač!… Ja u kući ostati ne mogu! Naoblačilo se nebo nad jadnom Srbijom. Svaka muška ruka danas mora pušku prigrliti… Nije lako, braćo moja, s carem careva ratovati!… Nas je dušman opkolio sa sviju strana. Na Kamenici pogibe junački Sinđelić, pogibe tako junački da mu i bog pozavide; Deligrad će skoro pasti Turcima u ruke; Kara-Đorđe bije na Senici, ali koja vajda što biju i on i Veljko kad nas je sila skolila… Ja moram još danas u Loznicu. Na Loznicu je Turčin udario… Ako bog da te Turke pobijemo i vratim se zdrav i čitav, onda ćemo se i drukčije razgovarati… Dakle, Krstivoje, pazi!… Ako bude kakve turske navale, ti uzmi ukućane, i što možeš poneti, pa se skloni na Drenovu gredu, kod Radenkovića. Tamo je gusta šuma, a i Sava je blizu, pa možete i preko Save preći.
Onda se izljubi sa braćom i priđe ruci Materinoj.
— Blagoslovi me, majko!…
Petri udariše suze. Ona uze njegovu ruku i pritisku je na svoje smežurane obraze…
— Muška ruke!… Odbrane nejakih a ponese majčin!… Idi, sine!… Majka će plakati, ali će te blagosiljati!… Idi, sokole moj!… Idi, brani one koji se odbraniti ne mogu!… I oni imaju svoje majke, koje za njima cvile!… Idi, sine, idi!…
Stanko je poljubi u ruku i izide iz sobe.
Pred kućom, držeći belu, prtenu torbu, stojaše Jelica. Kad je smotri, njega mravi podiđoše.
Ne reče joj reči nego prođe mimo nju. To beše znak da ga isprati. I ona prebaci torbu preko ramena, pa pođe za njim.
Išli su ćuteći. Kad odmakoše daleko od kapije, on stade. Okrete se i sačeka dok mu ona priđe. Tada je uze za ruku, koja je drhtala.
— Šta ti je?… Što dršćeš? — upita je.
— Ne znam… — reče ona.
On se zagleda u nju. Nikad mu se nije lepša učinila nego sad, obasjava jutarnjim zracima sunčevim… Srce mu zalupa od bela.
— Baš smo ti ude sreće! — reče.
Ona ništa ne odgovori… Ali on vide kako joj poigravaju rumene usnice.
— Ne da nam bog!… Znaš li, Jelice, da sam te željan!… Meni buknu obrazi samo kad te vidim!… Ta meni se nije dalo ni da te milujem!… Ja sam željan tvojih očiju, Jelo, tvoga zagrljaja, tvoje milošte!… Meni se sluti da ću i umreti željan tebe…
Nju poliše suze…
— Zar ja nisam tako iste željna, ali zar se možemo boriti s bogom i sudbinom!…
— Ali stegni srce, zapečati te suze. Jer me suza prati kroz ceo vek!… Ja sam željan nasmejanih usta i milošte, a ne suza!…
Ona ubrisa oči i nasmeši se.
— Tako, sreće moja! — reče Stanko, pa je zagrli. — Smej mi se da tvoj osmejak vidim i u Najvećoj osami i u najstrašnijem okršaju!… Da li ti znaš koliko me on razgovori! Pa, čuj me, želje moja!… Gledaj čedo naše, našeg Miloja!… Čuvaj ga od svakoga zla!… I gledaj mi majku. Njoj treba tvoje nege i milošte… Što njoj učiniš, meni si učinila!… Hoćeš li?
— Hoću! — smeškala se ona.
A on joj poljubi rumene usne.
— Kad me tako gledaš, ja sam u nebu!… Kao da vidim i boga i anđele njegove!… Samo tako!… Slušaj me dobro!… I slušaj majku… doneću ti dara da ti oči zanese! Što pašinice nose, to ćeš ti nositi!…
— Ništa mi ne treba, samo mi ti dođi! Ti si moj najlepši i najveći dar!… Ja bih se smela bogu zavetovati da druge želje neću imati sem ove!… A što tražiš da poslušan, poslušaću. A zar ja nisam i dosad slušala!
— Jesi, ali…
— Šta?
— Ali ovo je sad druge!… Bar meni se čini da je druge!… Pre je tu bio i babo… I nana je bila nekako kočopernija. Nisam se bar ništa o kući brinuo!… Pa onda, i Turci su zazirali… Sve je bilo nekako drukčije… A sad…
— A sad? — upita ona.
— Zar ne vidiš da navaljuju iz dana u dan… Nema mesta na Drini što im brod nije… Od rane zore do mrkloga mraka bije se krvav boj!… Ubijamo ih, i što ih više satiremo, to ih sve više pridolazi!… To niče kao trava iz zemlje!
Jelica zadrhta.
— Ne dršći, ne boj se!… Mi ćemo se tući do istrage naše ja njihove! Crna zemlja mora propištati pod teretom mrtvih, a od jauka ženskoga i bogu će uši zaglunuti!… Teško turskoj i majci i seji kud prođem ja s mojim pobratimom!…
Jelica obori glavu.
— Ne saginji glave, žene moja! Tako je doba u kojem živimo. Ne samo ljudi nego i žene treba da budu junaci!… Ovde se ne bije junak s junakom nego dušman s dušmanom!… Zato sam ti ovako govorio! Zato ti rekoh da čuvaš sina i nadgledaš majku! Jer ja mislim da ti imaš i junačkog srca!…
— Nemam! — reče Jelica. — Nemam, ali ću ga imati isto tako kao i ti, jer ću na te gledati!… Imaću srca!… — Ja sam žena Stanka Aleksića! Ako ne umednem ubiti, umeću poginuti!… Zbogom, gospodaru! Srećno pošao, a još srećnije došao!
I priđe ruci Stankovoj. Kad ga celiva u ruku, ona mu pridrža torbu da uprti…
Stanka kao da neko guraše napred. On joj samo pruži ruku i reče.
— Zbogom!…
Pa ode dubravom…
Poglavlje 8.1.
Išao je Stanko kroz šumu nekako čudno raspoložen. Ova žena, koja je umela tako voleti, sad ga zadahnu nekim novim žarom, dade mu neku novu misao… Iz njenih očiju kao da je čitao: misliš na me, na moju ljubav, a zaboravljaš tolike ucveljene majke i seje, zaboravljaš ljube u rod opremljene!… Nema nama milošte i milovanja dok sve ne zapeva jednim grlom! Idi, brani nejake, kad ti je bog dao te možeš i umeš, a ja ću se dičiti što sam bila ljuba tome junaku što ga gusle pevaju…
Nešto mu se dizaše i spuštaše u grudima; on je osećao u svojoj duši neku svetinju, nešto nalik na miris zapaljene izmirne… Okrete se još jedared i vide nju gde stoji i gleda za njim, stoji ponosita i prava kao onaj stari hrast što je vekovima odbijao vetrove i oluje, i ostao stalan i još čvršći nego što je bio u mladosti svojoj…
I on oseti neko poštovanje u duši prema toj ženi.
— Ta ona se odriče svoje radosti da bi drugi mogao prigrliti svoje čedo i zapaliti mirno krsnu sveću pod svojim krovom!…
Okrete se još jednom, ali je više ne vide tamo, već beše otišla. I on, s dubokim uzdahom krete napred. Sećao se prvih dana svoje ljubavi; seti se onog crnog rastanka kad, sa obesti Lazareve, morade u goru otići…
Pa zapliva u prošlost… Ni sam ne znade kad je stigao u Parašnicu. Kad tamo stiže, nađe drugove gde se opremaju.
— Akobogda?
— Na daleke pute! — reče Zeka.
— A kuda?
— U Loznicu.
— Sila je udarila. Ko samo pušku može nositi, on treba da pođe tamo! — reče Zavrzan.
— I polazite sad?
— Sad.
— Pa zar tako, pobratime? — upita Stanko, prebacujući. — Zar bi ti otišao bez tvoga pobratima?
— Ja bih te izvestio u svakoj drugoj prilici, pobratime, ama sad nisam mogao!… Ja znam zašto si otišao…
I Zeka saže glavu, ne dovršivši rečenice.
— Umro je — reče Stanko.
— Umro?!
— Jest, bog da ga prosti!… A i bolje!… Ko zna šta bi ga još u životu čekalo!…
— A na kome si kuću ostavio?
— Krstivoj je tamo… A gotovo, vala, neće kuće ni trebati. Naredio sam mu gde da ih skloni na slučaj navale…
— Hoćemo li pored Drine? — upita Nogić Zeku.
— Samo do Badovinaca. A od Badovinaca ćemo preko Carskog polja i Novog Sela na kasabu (Lešnicu) — zapovedi Zeka.
I krenuše se.
Išli su žurno. Stanko iđaše oborene glave pored Zeke. Dan je bio lep. Sunce je prijatno grejalo. Žuto, uvelo lišće padaše kao paperak sa drveća. Ovda-onda prhne po koja senica i tužno zacvrkuće… Zemlja ogolela, a ovde-onde vidi se po koji pramen suve i sparušene trave… Jesen, prava jesen, puna i tuge i lepote; pa kad čovek pogleda oko sebe, a njemu se neka seta svije oko srca, počne ga obuzimati stud kao da se zmija svija…
Zavrzan razvezao razgovor:
— Ja velim da svaki od nas treba da ima bar po deset žena!… Da ih polovina rodi muškinje, to bi bilo pet junaka!… Turci su, brate, pametni!…
— Jadna im pamet a gora godina! — ukopistio se Ivanko. — Ne dam ja, bre, jednog našeg za deset Turaka!… Evo ja ću udariti na dvadeset njih!…
— Tako je!… Ivanko pravo veli! — viču Jovan i Jovica.
— More, nije o tome na koliko će ke Turaka udariti, nego velim da nas je bog dao više!… — viče Zavrzan.
— Dosta nas je!… — viču svi.
— Mi se ne bojimo Turaka!… — rekoše neki.
— Vala, ni ja!… Neka im bog da ako će i zube i rogove, mene neće poplašiti!…
Smeh se zaori sa sviju strana.
— Bog mu dao veselu narav — reče Stanko smešeći se.
— A to mu vredi koliko i junaštvo… Nego, dobro bi bilo da malo ujamo? — reče Zeka.
— Kako ti hoćeš…
Zeka viknu:
— Uja!…
Četa stade.
— Jeste umorni?
— Jok.
Stanko pogleda njihna vedra lica, osmehnu se, na reče Zeki:
— Pobratime!… Oblaci se navlače na sunce, ali zraci i kroz oblak probijaju. Dok je Srbiji svakih sinova, dotle teško i caru u Stambulu… Ja ne brinem!… Pobedićemo!
— I ja mislim!… — reče Zeka.
I sedeše da se odmore…