Deo 2, Poglavlje 24: Srce na meri
Lazaru pođe za rukom da pobegne iz onog okršaja na Žuravi. Pojuri nekolicina za njim, puče i nekoliko pušaka, ali ga nijedno zrno ne okrznu. On se pouzdao u brzinu svoga zelenka i nije se prevario: konj ga je preneo ispod oštre sablje.
Dokopao se luga, pa je odmicao. Povio se po konju da ga koja grana ne bi zakačila i svalila… A konj ga je nosio…
Pred očima mu neprestano stojaše ponosit lik Stankov; u ušima su mu zujale još one gromovite reči: „Za noževe!…“ Nije mogao da se ovavesti…
I dosad se bojao Stanka, ali sad je obamirao samo kada mu ime njegovo na pamet padne. On je slutio neku crnu nesreću. Slutio je da se neće nanositi glave… Osećao je hladno, oštro gvožđe pod grlom svojim, pa je hteo od svega toga pobeći…
Jest, on je hteo, ali konjić ne mogaše. Plemenita životinja beše sva u peni, bokovi joj se užasno nadimahu… Uzalud je krvavila oštra bakračlija te bokove — konj ne može maći.
— Zar me i ti izneveri, zelenko?… — reče tužno Lazar, pa ga ustavi i odjaha…
Konj ga pogleda tužno. Lazaru se učini da vide suzu u očima njegovim, pa ga pomilova po čelu i vratu.
— Je li ti žao tvoga hranitelja?… Ta, ja sam te gajio kao dete!…
Zaturi mu dizgine za unkaš, pa prileže zemlji da oslušne…
Zemlja je tutnjala… Taj tutanj je odjekivao u duši njegovoj.
Ali se on pribra.
— Daleko su! — reče. — Ali ko može od hajduka pobeći?… Zar se njima znaju putevi?… Kud li ću sad?… Da idem kući?… Jest, najbolje da idem kući…
I gotovo se reši.
Ali mu prostruja kroz glavu:
— Tako, tako! Tamo će te bar Stanko lakše naći!… On uzdrhta od te misli.
— Neću kući!… Lutaću šumom… Lako je i kući otparknuti kad se ova galama stiša… Ići ću krijući. Ta, valjda, neće ni ovako do veka ostati!… Kad se Turci dignu, rasteraće ih kao vrapce…
Teškao se tom mišlju, i ona ga malo umiri. On se spusti na travu i razmišljaše, ali mu misli behu rastrojene: letele su sa stvari na stvar, kao šareni leptiri…
Lišće je šuštalo lagano nad njim… On se pruži po travi, pa slušaše kako konj gricka, i to ga uljuška.
Zaspao je…
A jedan čovek iđaše za stopama konjskim… Kad stiže i vide ga kako spava, on samo odmahnu glavom:
— Teško tebi, moj Lazare!… Ti u šumu od hajduka bežiš!…
Pa okrete glavu, razgleda oko sebe i prikri se u jedan šušnjar…
To je bio Deva. On jedini smotrio je Lazara kad je pobegao. I on se naturi za njim. Jurio je iznajpre konjskom brzinom, ali kad vide da ne može trčati za zelenkom, on se ustavi.
— Baš sam budala! — reče on. — Evo mi konjskih stopa! Naći ću ga — manj da pobegne na nebo!…
Pa se uputi lagano…
Iza onog šušnjara gledao je Lazara… Mlad, zdrav, mogao bi biti dika i ponos svima, a ovamo, eto, postao izdajnik.
— Da ga ubijem?… — premišljaše Deva. — Ali, ne!… To mi Stanko nikad ne bi oprostio!… Od mene će biti dosta što ću prilaziti na njega da se ne izgubi… Jedno mu samo neću dati! Neću mu dati da ode Turcima… Jer ako pođe, Hrista mi, ja ću ga ubiti!…
Podne beše prevalilo kad se Lazar probudi. Spavao je čvrsto, da se ni okrenuo nije…
Diže se i sede. San ga je prilično okrepio. On premišljaše kuda će.
— Ovde nisam siguran! — govoraše on gotovo glasno. — Odavde moram ići, jer ko zna da i on ne luta ovuda!… Idem ja tamo negde… bliže Savi…
Pa se diže… Priđe zelenku, pa mu nabi uzdu, koju je sam konj sa glave skinuo, pošto ga se gazda nije setio, uze ga za dizgine i povede lagano kroz šumu.
Tek je malo odmakao, a Deva se diže iz svoje zasede. Počeša se iza uva.
— Hajd, i ja ću za tobom, — reče — koliko da nisi sam.
I pođe za njim lagano kao mačka, vukući se od grma do grma…
Poglavlje 24.1.
Prošlo je nekoliko dana od dana onog okršaja… Stanko je bio u Parašnici. Družina mu je s dana u dan rasla… Svaki novajlija pričaše kako se ljudi dižu, ostavljaju kuće i plugove, pa se kreću ili Čupiću, ili Katiću, ili proti Smiljaniću, ili Iliji Srdanu…
Međutim, Turci su ćutali. Nikoga ni iz Šapca ni iz Bosne, kao da nisu toliko žalili za svojom izginulom braćom. Zavrzan se našali:
— Ono što pobismo sigurno nije ništa ni vredelo!… Šta veliš ti, Surepe?
Surep samo sleže ramenima.
— Ili je morao biti sam beskućnik, pa i Turci vele: neka nam se skinu s vrata!…
Hajduci se nasmejaše.
— Dobro bi bilo da mi pomlatimo svaki dan onoliko beskućnika! — reče Nogić.
— Ti bi hteo da satreš tursko seme!… Gde ćeš to učiniti kad svaki od njih ima bar po pet žena!… Neka mu svaka rodi po sina, na eto ti balinčadi kao tada!… Kad bijem, da bijem kakve paše, vezire, ili bar begove!… Tu se čovek malo i oašluči; nije badava ruke maganjio. A ovamo ništa. Prevrnuo sam neki dan njih deset, pa: ha!… — reče Zavrzan i zakači noktom za zub…
— Ti bi sve hteo ašluka! — reče Latković.
— Ja šta ti tražiš, Klempo?… On sav radostan što je nabio onu tursku tikvu na nož!…
— Zato sam i došao u goru!… Meni je sad tako pravo poginuti kao popiti gutljaj rakije!… Bar sam mu se osvetio.
Stanko priđe družini.
— Neka se nabavi koje jagnje… Sutra su Petrove poklade — reče on.
— Vidiš, a ja i zaboravio! — reče Zavrzan — I diže se s Jovanom i Jovicom da nađe jaganjce.
Petrove poklade padoše baš u nedelju 27. maja, te, 1806. godine. Dan beše lep, topal; vetrić je ćarlijao. Hajduci se zabavili oko peciva…
Najedanput bahnu Deva.
Stanko je sedeo na jednoj kladi i razgovarao s Nogićem. Čim smotri Devu, on skoči.
— Baš mene tražiš?
— Tebe! — reče Deva, a osmehnu se.
— Je li što dobro?
— Čućeš.
I odvede ga na stranu…
Kad se vrati Stanko u družinu, oko mu je sjalo.
— Nogiću! — reče on.
— Evo me.
— Pripazi na ljude. Ja idem i odmah ću se vratiti. Ako ne bih stigao kad jaganjce istavite, vi ručajte. Meni ostavite malo, koliko da se prezalogajim.
— A kuda ćeš, harambašo?
— Poslom.
— Da pođemo još koji?…
— Ne treba!… Ovaj posao ću ja sam svršiti… Zbogom!
— Zbogom pošao!
On žurno uze šaru, pripasa fišekliju, pa zamače u lug.
Srce mu je lupalo burno, naglo; čisto ga je samo napred pogurkivalo. On je osećao krila pod nogama: leteo je, nije išao…
— Ama da li mi je bog još i ovo dosudio!… Ja sam poludeo od radosti!…
I žurio je što više može.
— Na njegovoj livadi ću ga naći — reče mi Deva. — Tamo je!… Odmara konja; hoće da mu nakosi malo trave, pa da ide pravo k Šapcu da opet dovede Turke!… Evo ti se kunem, Lazare! Ako te moje oko danas vidi, nećeš više videti ćelavog temena!… Neću ja tebe više ostavljati!…
I što se bliže primicao mestu koje mu je Deva označio, tim ga je više obuzimala neka drhtavica!…
Najzad stiže… Smotri Lazara gde licem u svetu nedelju odbija otkose… Šaru obesio o jednu krušku, a pištolje i nož spustio u hlad.
Dršćući, provuče se Stanko kroz čestu i stiže do kruške. Kako stiže, on rukom skide šaru, ali mu je ruka drhtala…
Poneka nekoliko trenutaka, te se pribra i smiri…
Zaklonjen za deblo, on premišljaše. Hteo bi da Lazar oseti svu strahotu smrti i svu težinu njegove osvete…
Pruži opet pušku, ruka mu beše mirna. On izide na livadu i posmatraše Lazara kako odbija otkose…
I viknu:
— Lazare Miraždžiću!
Glas mu se razlaže, a dubrava mu vrati njegove reči.
Lazar se okrete i ukoči.
Stanko mu priđe sasvim. Stade i pogleda mu u oči.
— Pa… šta ćemo sad? — reče.
Lazar onemeo. Stankov ga pogled okamenio.
Stanku dođe volja da se poigra sa njim kao mačka s mišem.
— Pa, jarane, što mi ne odgovaraš?… Što ti je?… Što si se skamenio?… Što se ti mene bojiš? Mi smo zajedno odrasli… Iz jednog smo topraka srkali; pazili se kao braća… Pa bar mi kaži šta ti bi te se onako ispirazi na me?… De, reci!
Lazar se lako osvesti. On je slušao ove tihe reči… Nadao se grmljavini, a ono sasvim mirno. Pouma da će prevariti Stanka, da će ga moći slagati… Pogleda mu u oči nekako svesrdno da mu se čak i suze svrteše.
— A… zavadiše nas!… — reče Lazar.
— Zavadiše!
— Jest!… Onaj Marinko, duša mu raja ne videla!… On i onaj Turkešanja!… Kruška!…
— E?… A kako?…
— Kako?… Ne pitaj!… Ja sam voleo Jelicu. Pa kad sam video da ona tebe voli, htedoh poludeti!… A onaj Marinko, kao da ga đavo baci preda me, poče mi govoriti koješta… pa lepo izgubih pamet!… Kajao sam se, ali dockan… Hteo sam te potražiti, ali nisam smeo!… Posle… đavo odnese sve…
Stanko odmahnu glavom i reče:
— Eh, brate!… Pa onda?…
— Onda… onda se počelo pakostiti s obe strane. Čiča Aleksa i babo s jedne, a i mene ponese đavo…
— A, onako, nisi kriv?
— Očiju mi, nisam!
— Pa što mi, barem, po kome ne poruči da znam?…
— Nisam znao po kome ću!
— Ono… tako je!… I bila je nezgoda, kad te ono zadržah, ne reče mi to?
— Bojao sam se!
— E, baš ne valja!… Iz onake ljubavi do šta dođosmo!… Veseli čiča Ivan! Čuo si, valjda, kako je prošao?
Lazara poliše suze.
Stanko se nasmeja nekim divljim smehom. Lazara, koji se tek počeo kraviti, taj smeh prenerazi. On pogleda Stanka.
— Tako će proći svaki izdajnik! — zagrme Stanko, a oči mu senuše. — Tako mora proći svaki onaj koji vodi nekrst na krst! I tebi je samrtna nalivena, Lazare Miraždžiću!…
Lazaru se podsekoše noge.
— Nemoj, tako ti…
— Umukni! Zar si mislio da sam se smilostivio?… Zar si mislio da se ja dam prevariti?… Ja ti ovaj trenutak ne bih poklonio za hiljadu godina života!… Ovo što si se sad vio preda mnom, ovo je plata za moje neprobdevene noći, a sad ću ti platiti za tvoja nedela!…
Pa skide njegovu rođenu pušku, koju je obesio bio na levo rame, a svoju šaru spusti podalje u stranu.
— Odstupi!… — reče on i ustuknu ga pogledom nekoliko koračaji. — Stoj! Pravo stoj!
Lazar se ukočio kao kolac.
— Sad, kad tamo odeš, pozdravi tvoga babu, Marinka, pa i lepog agu Krušku! Kaži im da sam te za njima poslao!
Oroz kvrcnu… Lazara probi znoj…
— Zakleo sam se pred tvojim ocem i poštenim starcima da ću se tvojom glavom triput koturnuti!… I to ću učiniti ovog časa!… Stoj!…
Pruži pušku i povuče za obarač… Lazar se izvrte.
On mu priđe. Zrno je udarile pod levu sisu. On mu stade nogom na prsa i mlaz krvi šiknu…
Poteže nož i odrubi mu glavu, pa je baci i ona odskoči nekoliko puta… On učini to isto još dvaput, pa onda Lazarevo oružje ostavi kod obezglavljene trupine…
Dokopa svoju šaru sa zemlje, na viknu:
— Bože!… hvala ti!… A sad… Turci, teško vama!…
I zapeva:
Ode Stanko lugom pevajući;
Osta Lazar nogom kopajući;
On ostade u polju široku,
Da ga kljuju orli i gavrani…