Deo 3, Poglavlje 11: Malo vedrine
Prođe nekoliko dana. Ranjenicima beše mnogo bolje. Zeka, Nogić i drugi dolazili su vrlo često da ih obiđu i da se porazgovaraju, pa su se opet vraćali u Parašnicu. Jedini Surep se ne mače od njih. On se rešio da ih izvida pošto-poto. Baba Stoja samo građaše meleme, a Petra, Jelica i čeljad iz kuće Stankove lebdela je oko ranjenika…
Međutim, u Mačvi beše mirno. Turci kao da se behu mnogo umorili, kao da im više ne beše do megdana i bojne slave…
Jednoga dana, kad Zeka dođe, upita ga Stanko:
— Pa šta radite sad?
— Ništa, vala.
— Kako ništa?
— Eto tako. Izležavamo u dugu danu. Nigde Turčina od zakletve!… Katić tako pomalo džumbusi, što rekao Zavrzan, pređe Drinu, presretne po kog haračliju, te mu uzme ono para; to je sve.
— I Turci baš ćute?
— Ćute. Išao je Ivanko onomad do Sarajeva. „Nikom, veli, i ne pada na pamet da udara na nas.“ A posle, i zima ide…
— Zato ti i htedoh reći! Kako bi bilo da se ovaj narod vrati svojim kućama?
— Pa da vidiš, pobratime, dobro! Ovako se, bogami, mnogo mora muka podneti bez krova i kruva…
— I ja mislim da bi se mogao vratiti, — reče Surep.
— Pa da se razgovorimo sa vojvodom! — reče Zeka.
— Bogami, razgovaraj!
Ali svet i ne čekaše da mu se to kaže. Jedna po jedna porodica odlažaše i iz mirnih badža poče se opet dimiti…
I Stanko se reši da ide kući. Bilo mu je toliko dobro da je ustajao i izlazio. Rana je zamlađivala pod melemima, on se osećao vrlo dobro, jeo je i spavao slatko, od groznice ni traga.
Zavrzan beše zdrav. Istina, bio je nešto bled, ali vedar i veseo kao i pre. U dugu danu šalio se sa Surepom, koji beše radostan što njihovo ozdravljenje tako napredovaše, pa je pristajao na svaku šalu…
Jednog jutra reče Stanku:
— Ja bih ti nešto rekao.
— Šta? — pita Stanko.
— Meni, brate, ovde dodijalo. Ja bih išao u Parašnicu.
— A ja? — reče Stanko. — Zar da ostanem sam?
— Nisi sam!… Eto.
Ali ga Stanko preseče mahnuvši rukom:
— Znam šta misliš reći!… Ali, zar sam ja čovek za to da uzdišem i plačem sa ženama?… Zar meni ne treba muškog društva i razgovora?… Ako je boj — boj; ako je leventovanje, zar nemam prava na nj?…
Surep se uplete:
— Stanko ima pravo!… Ja bih se ubio kad bih morao ležati a da me same žene dvore!… Ne smemo ga sad ostaviti! Ali nešto drugo možemo učiniti.
— Šta? — upita Zavrzan.
— Da se krenemo Stankovoj kući. Tamo je zgodnije i njemu i nama.
— I ja sam to mislio — reče Stanko. — I meni dodija sve ovo… Ja bih rado otrpeo i tri rane nego sve ono što sam ovde u ovom jadu pretrpeo!…
I dokonaše da se vrate domovima…
Poglavlje 11.1.
Dok se ne namuči, čovek ne zna koliko je blago svoj krov… Ali kad ga nevolja otrgne od njega, pa se posle vrati, tek tada oseća sve…
Kao kakav mili, stari poznanik, tako te pozdravlja ono visoko sleme i onaj dimnjak s natkrovom. Pa ti se čini da se smeškaju na te, da su živi, da i njima teku suze od radosti što si tu!…
Jadna Petra!… Bolna prebolna, zaboravivši svoje bole i svoju nemoć nad posteljom milog ranjenika, napregla beše svu svoju snagu, pa je varala i sebe i druge zdravljem i izdržljivošću svojom…
Ali kad stupi pod krov koji je digla sa svojim pokojnim drugom, kad vide svoje zgrade i zgradice, svoje ćoškove i budžake, svoju decu živu oko sebe, ona klonu. Snaga, ona očajna snaga što se javlja kod samrtnika u poslednjem času, kad se sa smrću bori, ostavi je…
Ona oseti nemoć u svakom damaru i svakoj košnici… Osećala je kako joj trepavice padaju i kako je crna zemlja vuče…
I pade, pade kao kap.
Sve opkoli njenu postelju, polivajući je suzama.
Starica je žmurila i disala isprekidane… Ali svest je ne beše ostavila, to se poznade po prvom pogledu njenom kad oči otvori.
— O, Stvoritelju, koliko si dobar! Zar mi dosudi da umrem pod svojim krovom!…
Pa zaćuta i zaklopi oči. Disala je teško i isprekidano. Svi stojahu oko nje, nemi kao grobovi…
Ona opet otvori oči:
— Kažu da je majčin blagoslov što i božji. Ja vas sve blagosiljam! — šaputala je. — Blagosiljam orače, jer su hranitelji; blagosiljam ratnike, jer su branitelji!… Neka ste blagosloveni, deco moja! Neka vam je prosta i nega i hrana, a i vi oprostite majci, jer majka greši samo iz ljubavi…
Onda okrete glavu zidu. Poćuta nekoliko trenutaka, pa poče govoriti u zanosu:
— Jesi li tu, svetitelju?… Evo, ja sam spremna da stanem pred lice božje!… Mahni oštrim nožem tvojim, te učini volju božiju!…
Pa se pridiže na ruke, koje su drhtale od nemoći… Oči joj se izbuljiše i ukočiše, ruke klonuše, a za njima i telo pade na postelju.
— Sveću! — viknu Krstivoj.
Jelica mu dodade upaljenu voštanicu, a on je metnu u ruke materine… Međutim, duša već beše ostavila trošno telo u kojem je počivala…
I onda nasta zapevka…
Poglavlje 11.2.
Na deset dana po sahrani Stanko se beše toliko okrepio da već mogaše pripasati oružje i otići do svoga pobratima.
Što je bliže prilazio Parašnici, osećao je kako mu sve jače srce bije. Nije šala, brate, toliko vreme ne vide on družine svoje, ne našali se šalom junačkom.
I dočekaše ga kao vojvodu. To beše pravi dan slave. Svaki ti to htede da se približi i poljubi sa Stankom. I Stanko se ljubio sa svima.
— Sve dobro?
— Dobro.
— Hvala bogu!
Stanko pogleda one kolibe: kao da su od sira srezane.
— Pa vi se baš okućili?
— Okućili, bogami! — reče Zeka.
— Ko ovo ovako lepo pogradi?
— Vojko i Petronije!… A… oni taj posao znaju!…
— Alal im vera!
Nastade veselje. Jelo se i pilo do mile volje. Jedini Stanko beše nešto setan međ družinom.
— Šta je, Stanko? — upita Zavrzan veoma razdragan i veseo. — Što si se ućutao, brate?…
— Ne diraj Stanka! — reče Zeka. — Ti znaš da je majku izgubio.
— Izgubio majku?… Pa i ja sam izgubio majku!… I šta nas ovde ima što smo izgubili majku, pa onda? Treba valjda da se rasplačemo, šta li?…
Pa se diže na noge, videći da Zeka hoće da ga ućutka.
— Čekaj da reknem, pa onda govori!… Evo Stanka, neka sam presudi govorim li istinu!… Njegova majka, bog da je prosti, lepo se naživela. Mi nijedan nećemo dočekati njene starosti!… Skućila kuću, podgajila porod, ostavila za sobom stubove što će krsnu sveću držati, umrla na rukama svoje dece negovana i nadgledana!… Pa šta hoće čovek više?… Može li biti lepše smrti, samo ako i smrt može biti lepa?… Reci ti, Stanko!…
— Imaš pravo! — reče Stanko.
— A kako će Stanko svršiti?… I kako ćemo svi svršiti? Hoće li oko nas biti koga da nas nadgleda i ponudi?… Hej, braćo moja!… Ja sam možda lud, ali ovde, u duši svojoj, osećam da je pametno što vam govorim! Poslušajte me, pa se nećete kajati! Ko zna šta nam nosi dan a šta noć! Sad lijemo piće, a za trenut-dva možemo liti i svoju rođenu krv! I bog ti je svedok da ćemo je liti isto ovako svesrdno!… Zato ja hoću da svi budemo veseli!… Jer je veselih trenutaka vrlo malo!… Nad nama je nebo naoblačeno, i ja vidim ovo malo vedrine!… A volim vedrinu!… Stanko, voliš li ti vedrinu?
— Tako je, Zavrzane! Ti imaš pravo! Svakog trenutka se mogu oči sklopiti. Ja ću pre naći moga oca i majku nego oni mene! Braćo!… Veselimo se! — reče Stanko, razdragan.
I okrete pesma i veselje…
Zavrzan skinuo kapu, pa viče:
— Dok na jednoj strani jauču, mi pevamo! Ali junak nije baba!… Neka baba jauče, a junak neka pije, peva, bije i pogine!…
— Haj! Haj!… — razlegala se dubravom.