Deo 1, Poglavlje 11: Deva
Ne beše lako Stanku rastati se od Jelice; Okretao se više puta i video je kako stoji i gleda za njim. Kad se već dohvatio luga, okrete još jedanput, ali nje ne beše tamo… Samo uzdahnu pa saže glavu…
Noć je bila tiha. Na nebu ni jednog oblačka, samo zvezde trepere, a mesec se lako podiže i plovi po plavetnilu nebeskom, kao laki čamac po glatkoj vodenoj površini…
A u vazduhu mir… Nijedan se listak ne zaleluja na drvetu, nijedna ptica ne zaleprša krilima; čak i ćuk ućutao… Ni cvrčak ne cvrči, ni iz zemlje ne dija više topla para… sve se ućutalo, sve odmara sanjive oči, sve spava.
Samo jedno momče u selu ne beše zaspalo… Ono duvaše u dvojnice: priča mesecu i zvezdama osećaje mlađane, zanesene duše; a nežni zvuk dvojnica tepa i jeca tako burno, tako toplo, tako silno kao što samo ljubav može i ume…
Stanko je slušao dvojnice, pa mu se ražali… Ta, još juče je i sam tako svirao; i sam se topio u slasti i milini… Osećao je čisto kao da ga po kosi mazi topla i nežna ruka Jeličina…
Pa se zagleda u prošlost, skoru prošlost, i uzdahnu…
— Doći će dan kad će se i meni vratiti moje živovanje!… Oh!… ala ću umeti živeti!… A to će biti kad onoga psa nestane.
I sama pomisao na Lazara opomenu ga na dužnost i njegovu zakletvu. On se seti na šta se zakleo pred bogom, ljudma i pred sobom…
Pa priteže šaru uza se i uputi se lugom.
Premišljao je:
— Sad idem Devi… On će me uputiti… On će me poučiti… On će sigurno znati gde se oni nalaze…
I, mesto da se uputi dubravom, on okrete Drini. Put mu je poznat, prošao je njim bezbroj puta.
Već je čuo žubor talasa i huku. To Drina priča čudnovate priče. Priča čuda i pokore što ih se nagledala i naslušala… Mnogoga je nevoljnika u svoja nedra primila. Taj užasni huk, to je jauk njihov… Oni ga dižu bogu pravde i istine, te se smrtnom stvoru diže kosa uvis…
Stanko je tražio vodenicu. I nađe je. On se uputi pravo k njoj.
Vodenica je bila pripijena uz obalu, kao lastino gnezdo. Stanko pređe moštanicu… Ispod njega su jurili talasi.
Stade na vratima i zakuca, ali ne dobi odgovora. On viknu:
— Ej, domaćine!
Niko se ne odziva… Samo talasi huče…
— Domaćine!
Opet ništa.
On stade pesnicom udarati u vrata.
— Domaćine!
— Pa ti si lud! — zagrme glas iznutra. — Dom je dom. On je na zemlji, a nije na vodi!… Na vodi stoji samo lađa i vodenica… Ja nisam domaćin nego vodeničar…
— Na što si se zakapijao?… Otvori vrata! — reče Stanko.
Ključanica kljocnu i vrata se otvoriše.
Stanko korači unutra.
Nasred vodenice gorela je vatra. Kraj vatre jedna ponjavica i malo sena, — to je bila postelja vodeničareva. Kraj mučnjaka išao je čovek, sav beo od paspalja. Stanko ga poznade i priđe mu.
— Dobar veče, čiča Devo!
— Bog te čuo!
Ime mu Gligorije. Bog bi ih znao što ga prozvaše Devom; ako nije zato što je vazda išao poguren, te je izgledao malo grbav.
Čudan beše to čovek. On je bio… vodeničar. Živeo je sam u svojoj vodenici, iako je imao kuću i imanje u selu. Sa ljudima se vrlo retko viđao; pa i ako dođe katkad na sastanak, on ćuti, ili, ako zbori, on kao da sa vetrom zbori…
O njemu su pričali strašne priče. Kažu da on ima jednu lađicu. Na toj lađici on prevozi, mahom Turke, preko Drine… Vozio je samo noću. Je li video da je Turčin bogat, onda taj nije stigao na drugu obalu. Nasred Drine on opipa koliko je tvrda Turčinova glava, pa, pre no što Turčin k sebi dođe, pridigne mu ono što kod njega nađe, pa ga onda spusti u vodu… Mnogi je Turčin tako zavrljao pošav iz Šapca ili iz Bosne, pa nikako ne našao puta da se kući vrati.
Obično je svršavao sam sa pojedincima. A ako li pak putuje kakav beg sa svojom pratnjom, njega opet moraju sresti hajduci, pa da bi ne znam šta bilo!
A kad ga preokupe za to, on se smeje, priča im o kesegama i štukama, o pticama i bubama… I to priča sa takvom vatrom, smeje se tako slatko, da ga Turci puste kao budalu koja ništa ne zna…
A on je znao sve. Znao je goru, znao je vodu, znao brodove, znao hajdučke danike i zimovnike; jednom reči, znao je sve.
— Molim te, čiča Devo, gde bih ja mogao naći hajduke? — zapita ga Stanko posle pozdrava.
— Hajduke?
— Jest.
— Hm!… hm!… — mrmljao je Deva. — Pa ti, sinko, znaš da hajduci nisu u vodenici… Zvezde su na nebu, ribe u vodi, a hajduci u gori… Ti znaš, svaki je na svom mestu… Ako ti, dakle, hajduci trebaju potraži ih u gori!…
— Ali gde ću ih naći?
— Otkud ja znam?
— Ljudi kažu da znaš.
— Ljudi kažu!… Ljudi kažu!… Otkud ja sve znam?… Bog samo sve zna!… Idi u goru!…
Stanko saže glavu… Kamen je mleo zrna u paspalj, a čeketalo nadalo lupnjavu… Deva pogleda Stanka ispod oka.
— Je li, Stanko?
— Šta?
— Baš si namerio u goru?
— Ja nemam kud na drugu stranu! — reče Stanko i sleže ramenima.
— Ne žališ ništa?
— Sve sam prežalio.
— A znaš li ko to sve učini?
— Znam, Lazar.
— I ko još?
— Više niko.
— Eto, vidiš da ne znaš! Sem Lazara još je neko umešao svoje nokte.
Stanko pogleda preneražen u njega.
— A ko još? — upita.
— E, moj sinko! Đavo je tu svoje nokte umešao!… To je majstorski smišljeno, a još smišljenije izvedeno!…
— Ama ko je, tako ti boga?
— Čekaj, ja govorim reč po reč; ne mogu dve najedanput!… Vidiš, ti si još žut oko kljuna, pa ne možeš da shvatiš svu tu majstoriju!… A ja ponešto natucam i u knjizi, iako nisam bio u manastiru… Evo šta je tu!… Turčin ne može besposlen sedeti, treba mu nešto da radi!… I on veli daj da zavadim ovu dvojicu; zbog njih će se zavaditi i njihovi stariji, a zbog njih opet u selu seljani… Razumeš?
Stanko zinu od čuda.
— N-n-ne razumem!
— Znao sam da me nećeš razumeti!… Dobro, znaćeš posle. Zasad znaj ovo. Koliko si dužan Lazaru što u goru ideš, toliko duguješ Kruški i Marinku Marinkoviću!… Upamti!…
— Ama otkud ti to znaš?!
— Kazala mi tica!… Doneo vetar… Ti znaš da ja moram znati sve… Nisu ti loše kazali!… Tražiti hajduke… Znaš li gde je Suvi grm?
— Znam.
— Tamo… Iz ovih stopa kreni se tamo!
Naći ćeš ih na okupu. Javi im se. Uzeće te na oko, okušati koliko vrediš, pa ako si za njih, primiće te, ako li nisi, pokazaće ti put!… Hajd’, sad!…
— Ali, molim te, kaži mi… — poče Stanko.
— Kazao sam! — preseče ga on. — I mnogo sam ti kazao… Ja nikad ne puštam jezika iza zuba, jer on, đavo jedan, dosta puta odnese i samu glavu… Bos čovek može ići. Ako se ubode, on izvadi trn iz noge, a ako ga ne mogne izvaditi, on navuče čarapu pa sakrije. A kad se ubode na jezik… Ali, idi!… Idi!…
I uhvati Stanka za ramena, pa ga poče gurati napolje…
— Dakle, veliš: Turčin i Marinko?
— Njih dva!
— Krivi koliko i Lazar?
— Još krivlji!… Upravo, to je njihovo maslo… Je li dosta sad?
— Dosta, hvala ti!… Zbogom!
— Zbogom!…
I Stanko izide iz vodenice.
Deva sede na trupac, što mu beše i stolica i uzglavnik, zaroni glavu u ruke, na poče premišljati… Vatra se skoro poče tuliti kad on diže glavu i reče više za sebe:
— Darnuli su ljutu guju ispod kamena!… I sami bi im đavo oprostio, ali on nikada! Taj će se svetiti na sedmom kolenu!…