Deo 2, Poglavlje 6: Kruška radi
Prođoše tri meseca. Nastaše dani pozne jeseni. Suri oblaci više se i ne dizahu s neba; drva ogolela, jedva ovde-onde vidiš po koji žut listak kako leluja tužan i usamljen…
Kruška je sedeo u hanu kraj ognjišta. On se grdno zamislio. Kroz glavu mu proletahu razne misli… Otpočeo je posao po savetu Marinkovom. Danas je pozvao Ivana Miraždžića na razgovor. I premišljao je šta da mu kaže i kako da ga savetuje… Kakve li se želje ne rađahu u njegovoj duši!… Jedva je opazio Ivana kad je ovaj u han ušao.
Po pozdravu zasedoše oko vatre. Kruška reče te doneše rakije. A on posta domaćinski sladak: svaki pokret pratio je osmejkom punim milošte.
— Pa, šta mi radiš, Ivo?
— Hvala bogu, aga.
— Kako su na domu?
— Bogu hvala.
— Šta mi Lazo radi?
— Dobro je. Osta tamo kod kuće, teše neke paoce i lotre… A šta bi i mogao raditi na ovakom vremenu, kad nikud maći ne možeš?
Čim je izustio ime Lazarevo, Turčin se pretvorio u samu slast. Pogled mu je sijao nekom nežnošću punom ljubavi prema samom imenu Lazarevom.
— Dobar ti je Lazo, bog mu zdravlja dao!… Otkad pamtim, onakog dječka nijesam vidjeo! Ono se vidi da će biti kućanik i domaćin. Miran, poslušan, poštuje starijega… Dina mi, velim ti, vrlo sam zavoljeo toga dječka!…
Turčin je znao kako treba govoriti s roditeljem. Nije se ni najmanje prevario kad se nadao da će tim lepim rečma zadobiti Ivana.
— Vala, aga, nije što je moj!… Ja još imam dece, ali mi on baš na srcu leži!… Nekako mi je odvojio… ume zapovediti… sve!…
— Pa, vidi se, Ivo, brate, vidi se!… Ti znaš, ja, kad sam došao, ne imađah poznanika, tako vrljah po njivama, po selu; išao sam ti, biva, čak i u kolo, pa baš ga tad vidjeh. E, brate, odvojio je od druge mladeži!… Ne znaš kako sam ga zavoljeo!
Ivan je bio blažen.
— Gledam ove druge… Budiboksnama!… Eto, onaj kmetov… na onaj Šokčanićev… pa eto ti i onog Aleksinog nesrećnika! Sam lopov, hajduk!… Sve je to jedna sorta, kao da je od jednog oca. Nema ti u njima iskre one duše domaćinske, nego… kako da rečem… sve je, brate, nekako hajdučko…
— Hvala ti, dragi aga, što tako lepo misliš o mome Lazaru… On je pogrešio što je pucao na onog nesrećnika…
— Je li, čovječe!… A ko ne bi pucao kad mu odnesu ono što je krvavo tekao?… Ja ne znam kako ti sudiš, ali ja, — a ja sam i pametan čovjek — ja bih onako isto učinio kao i Lazar!…
Ivan samo sleže ramenima, ali mu je duša bila zahvalna Turčinu… I oštro oko Kruškino smotri to…
— To baš svedoči da će on biti pravi domaćin, — nastavi Kruška — pravi pravcati domaćin… Marinko mi onda ispriča sve što je bilo, a ja mu rekoh: pa idi, bolan, potraži ga i dovedi k meni. Možda ti je i pričao…
— Jest, pričao mi je. Veli, bio sam se sav ohladio, al’ on, brate, nekako čovečno, lepo, pa sam plakao kao malo dete…
— Ha-ha—ha-ha! — smejao se Kruška — jest, plakao je. Al’ ja sam to razumio!… Ne treba to pritužiti čovjeku nego lijepo s njim. Treba ga najprije raskraviti…
Ivan zinuo u Turčina, pa se čudi tolikoj čovečnosti.
A Kruška, videći da je doterao dokle je hteo, samo se osmehnu, pa reče:
— A šta mu ono izniješe u selu?
— Mahni, molim te! — reče Ivan. — Rekoše da je pucao na Stanka zbog devojke…
— Koješta!…
I Turčin sleže ramenima…
— Bio sam se poplašio. Ja znam, čuo sam od žena da je on bacio oko na onu Sevića curu…
pa, bogami, svašta sam pomislio!… Ali, hvala bogu!…
Turčin je to i čekao.
— Šta reče, šta? Zar on voli onu devojku?
— Ja ga nisam pitao, tako mi rekoše.
— Pa ono je dobra cura.
— Dobra.
— Sevap bi ih bilo sastaviti! — reče Turčin, a oči mu zasijaše nekom nežnošću.
Ivanu ode pamet. On vide da Turčin baš voli njegovog Lazara.
— Pa gledaćemo…
— A, to moraš učiniti!… Kad se djeca vole, neka se i uzmu. Nema većeg grijeha nego rastaviti milo i drago!… To moraš učiniti… I kad nijesi učinio ove jeseni…
— Ta ja ću ovih mesojeđa, svejedno!… — reče Ivan.
— A baš bih željeo znati da li je Lazar miluje! — reče Kruška. — Znaš šta ću raditi! Kazaću Marinku da ga on ispita… Niko to ne umije kao Marinko!… Vi vičete na toga čovjeka, a bogami, to je jedan dobar čovjek. Ja ću lijepo kazati njemu; pa kad ga Marinko uzme na oko, neće ga moći slagati!…
— Ne zna, ne zna! Pitao sam ga ja, pa ne zna…
— Onda neka ga pripita. I onda… ala ćemo se proveseliti! — reče Kruška, a oči mu zavodniše. — Ne znaš ti, Ivane, brate, kako je živjeti među ljudma koji te ne vole!… Ej, kako bih ja voljeo da imam koga ženiti ja udavati!… Samac sam ti u svijetu. Nikog svoga do boga, koji jedini vidi moje želje i moje srce!… Sve bih dao da me samo hoće ovi svijet razumjeti!… Ja, bolan, ni malenom mravku ne mogu zlo poželjeti, a toli čovjeku, stvoru božjem!…
Pa saže glavu i uzdahnu…
Ivanu se gotovo sažali… Pomisli: zaista mu je teško… I reče:
— Nemoj se kariti, dragi aga, nemoj! Ljudi smo, pa pogrešimo. Mi smo se sklanjali od tebe, kao velimo: šta ćeš, stranski je čovek… Možda on mrzi kad se razgovara s njim… Ali sad ne brini! Ja, ja!… (i tu udari glasom) ja ću se razgovarati s ljudma, kazaću im kako si ti dobar čovek… kako si…
— Nemoj!… nemoj, Miraždžiću! Ja hoću da oni sami uvide moje čovještvo!
— More, ostavi! Mnogo će vode Drinom proteći dok oni uvide!… Ostavi ti to meni! Jer, evo, da ti baš kažem pravu istinu!… Ja ti prvi nisam verovao!… Mi nismo naučili da se vi, Turci, na nas smeškate; pa kad sam te prvom video kako si sladak, a ja pomislim: ovaj dobra ne misli!… Boga mi!… A sad… sad ću ja drukčije i drugom kazati.
Kruški je igralo srce od radosti, ali se on savlada.
— Nećemo o tom govoriti!… Nego… Lazar je meni na srcu!… Hoću da ga vidim srećna i vesela, pa ću onda i ja biti veseo!… Hoću da mu ja prosim curu!…
— Ne branim. Koliko danas javiću Seviću — reče Ivan.
— Najprije pošlji meni Lazara da ga pitam. Hoću da znam hoće li to njemu biti po volji?
— Ja šta će, more!
— E, onda hoću da ga ja obradujem!… Molim te, učini mi to dobro!
— Hoću, što ne bih! Poslaću ga čim kući odem… reče Ivan i diže se.
— Sjedi, sjedi. Kud žuriš?
— Nikud. Ja mislim ti imaš kakvog posla.
— Nemam nikakvog. Sjedi. Željan sam, bolan, lijepe rječi s ljudma… Sjedi!…
Ivan sede.
— Vjere ti, Ivo, reci mi ko je, onako, među vama bio najviše meni protivan? — poče Turčin i upilji u Ivana.
— Pa, vala gotovo svi! Eto, i ja sam ti se protivio.
— Znam, znam… Ali, onako, ko je to kao prvi počeo?…
— Ono… kako da ti kažem… ne znam… Čini mi se popa… Njemu se nisi dopao. Sećam se baš jedanput reče: „On je Turčin, a Turčin ne može nama dobro misliti! Ja bih voleo da me on turski pozdravlja“.
Kruška se ujede za usne, ali se nasmeja:
— Ha-ha-ha-ha!… Dobri čovjek, dobri popa!… Nije pravo mislio!…
— To se vidi — reče Ivan.
— Al’ ja se ne ljutim na njega. Pozdravi ga i reci mu da sam ja znao da je to njegovo maslo, al’ ja se ne srdim. On je dobar čovjek i valjan popa. I ja baš volim što je on taki. Jer kad me pozna, on će drukčije o meni zboriti… A reci mi kako kmet Jova?
— Ko?… On zar?…On ti misli onako kao i pop… Njih dva kao da su ti na jednom srcu ležali… neće ti oni jedan bez drugog ništa uraditi!… Ali, ne brini!… Dok im ja samo kažem!…
— Da ti znaš samo koliko to mene raduje što se tako pazite! To je baš lijepo. Jedini onaj pas, Aleksa, što vas je lagao…
— Žao mi je Alekse! — reče Ivan. — Znaš, kad ga vidim onako raspletena, s čibukom u rukama, da bih se zaplakao!… Krasan je to čovek bio!… Bolje bi mu bilo da je onoga udavio dok je još žgepče bio, nego što ga onako obruka i ocrni!…
— Vjere ti, kako on jako?
— Ne pitaj!… Niko da ga vidi! Ni mu ko boga naziva ni prima!… I čini mi se da je malo šenuo…
— A, brate, bio paziti na svoj narod!…
— Šta ćeš?… Valjda mu je tako suđeno!… A, bogami, žao mi ga je kao rođenog brata!… Šta sam ja soli i hleba s njim pojeo… i to više u njegovoj kući nego u svojoj…
I tako je išla reč čas o jednom čas o drugom. Kruška je raspitivao, a Ivan u prostodušnosti svojoj pričao je i ono što je za kazivanje i ono što nije.
Kad se Kruška uverio da je ono istina što mu je Marinko pričao, kad je video da su to sve ljudi prostosrdačni, ali i ponositi, on beše načisto sa svojim planom.
— Pa, dela, Ivo, brate, razgovori se s ljudma. Kaži im da ja nisam tako zao čovjek kao što su mislili.
— Ne brini!… Sad ja idem popu. Sve ću mu ja lepo ispričati — reče Ivan i ustade.
— Slobodno mu reci da se ja na njega ne ljutim!…
— Ama, ostavi ti to, dragi aga!… Nije meni majka jezik ispredala; umem i ja kazati šta mislim!… Videćeš kako ćemo se mi združiti i biti dobri prijatelji!… Ja ti velim, dok ti samo vidiš kakvi su ljudi ti Crnobarci, — neće ti pasti na um da nas ostaviš.
— Ja bih se volio razumrijeti ovdje s vama!…
— Zbogom, dragi aga!
Kruška mu pruži ruku:
— Zbogom, Ivo, brate!… Ali ne zaboravi da se sa Sevićem razgovoriš!
— Kako da zaboravim!… Još danas idem!…
— Znaš, ti si ga rodio, ali mi je na srcu!
— Hvala ti!… Zbogom!
— Zbogom pošao!…
Ivan ode razdragan. Putem je premišlja o rečima Kruškinim. Njemu se činilo da je malo i hrišćana tako duševnih kao što je Kruška.
„ A… izmiriću ga ja!… Dok samo ispričam popu i Jovi kako je to sladak čovek! Bogami, smo se ogrešili o njega!… Pa još kako se brine o mome Lazaru!… A, vala i jeste Lazar momak na svome mestu!… Pa još kakav je to kućanin!… Eto, ja! Ja ne bih pucao na Aleksu ni za kako blago ovoga sveta; ali on, čovo, hoće da ubije za svoje!… Pravo ima, alal mu vera!…“
Turčin je stojao na pragu i gledao za Ivanom sve dotle dok ne zamače u lug. Onda se vrati u odaju, naruči da mu donesu kavu, pa puštajući guste dimove, stvaraše u onim kolutima lepu sliku…
— Hajde, hajde, Crna Baro!… — smeškao se on. — Ide vrijeme i nosi vas meni na peškeš!… Oči će vam iskakati od mojega blagoslova!… Ja vam donosim takoga mira da vas posle ni bog neće moći izmiriti… Došao je kurjak do ovaca…