Deo 2, Poglavlje 12: Lom
Mladen ode Ivanovoj kući da odnese poruku Miloševu. Dočekaše ga tamo ne može bolje biti. Odmah ga posadiše da sedne i doneše rakije da ga usluže. Žene pripituju za zdravlje žena, a Ivan usturio tunos, pa tek će reći:
— Pa, prijatelju, šta mi radi prijatelj Miloš?
Teško, bože, Mladenu, kazati se ne može! Dao bi da mu odseku desnicu do ramena, samo da ne mora kazati ono radi čega je došao!… Ali mu ne biva drugo!
On zatrese glavom i procedi kroz zube:
— Ta… dobro je…
— Nada li se gostima?… Sprema li večeru?…
Mladen mahnu rukom.
— Šta je?!…
— Ne pitaj!
Sve se oči okrenuše na nj.
— Zbilja, šta je?…
— Nemoj dolaziti…
— Da ne dolazim!… A što?…
— On nema više ćeri.
— Da nije umrla?!… — privikaše svi preneraženi.
— Gore!…
— A šta?
— Ona neće za Lazara. A Miloš ti je lepo za ramena, pa napolje!…
— A što neće? — upita Ivan, a oseti kako je osramoćen.
— Reče da neće, a bog bi je znao zašto?…
Lazaru se okretala kuća oko glave. On oseti kao da mu neka ledena ruka uhvati srce… Jeza ga prožma svega od glave do pete.
— Lepo, bogami! Kaki mi je to otac što mu ćerka u oči kaže da neće da ga sluša?… Sramota!…
Mladen sagao glavu, pa ni bele. U dubini duše osećao je da Ivan ima pravo.
— Pa gde mu je devojka?
— Ne znam. Kako je istera, ona izide iz avlije, pa kao da u zemlju propade. Jadna snaša Kruna ubi se!…
Lazaru dođe pa ne može da dahne. On je osećao kako mu se život uzima… On vide da ako mu Jelica sad izmakne, više nikad neće biti njegova… A to ne sme biti!… Njemu će život biti crna razvalina ako mu ona izmakne…
Groznica ga čisto poče tresti… On ne može više u kući ostati nego jurnu kao besomučan napolje.
Osećao je potrebu da se kome poveri, da se pred kim isplače… Kućani mu nisu ono što bi on želeo… Babo se sad i sam naljutio… Jako i da mu Miloš ponudi devojku, on bi mu pljunuo u oči…
I on jurnu Turčinu. Posrtao je i klizao po onoj raskaljanoj zemlji. Nije znao gde glavom udara…
I stiže tamo baš tad kad Kruška izdavaše neke naredbe svojim pandurima.
— A, gle Laze?… Otkud ti? — upita ga on začuđeno.
— Dođoh do tebe…
— Dobro, dobro, hajde tamo u odaju, sad ću ja.
Lazar uđe u odaju… Ne potraja dugo, a eto ti i Kruške.
— Pa, šta mi radiš, Lako?
— Zlo, moj efendija!
— A što?…
— Od našega posla ništa!
— Kako ništa?
— Ništa. Devojka neće…
— Ha-ha-ha! Pa ako neće neka je silom nagnaju.
— Nju je otac oterao.
— Pa gde je?
— Ne zna niko… Nestade je kao da je u crnu zemlju propala!…
Kruška se beše uzjazbio… On vide kako neka nevidljiva ruka brlja i kvari mu njegove planove.
— Ama, kako to neće?
— Neće!
— Pa šta veli Ivan?
— On se sad razgoropadio. Samo što ne pljuje na Miloša. I sve mi se čini da, ako bi sad Miloš i pristao, on je neće prositi!…
— Pa… gotovo, vala…
— Šta gotovo?
— I ne treba mu!
— Njemu ne treba, ali treba meni!… Ja neću više živeti ako ona bude ma čija!… Ja bih voleo da si na mene opalio pištolj nego što si to rekao…
I poliše ga suze. Turčin ga poče milovati po glavi.
— Nemoj plakati!… Sramota je!… A ona mora biti tvoja, već ako joj bog uzme život!…
— Ali, babo?…
— To je moja briga. A ja ti velim: ne brini ti moju brigu!… Hajdmo iz ovijeh stopa Ivanu. Ti znaš da on mene sluša.
Lazaru se razgali lice. On se nije toliko plašio nepristanka Jeličina koliko srdnje i ponosa očevog. Njemu se činilo da će se stvar dobro svršiti. I on poljubi Turčina u ruku.
Turčin napravi nežno lice. Zagleda se u Lazara, pa reče:
— Lazo, Lazo! Ti ćeš me načiniti djetetom. U tebi gledam svoju mladost!… I sve ću za te učiniti!… Hajdmo tvojoj kući…
I krenuše se. Kišne kapi sa ogolelih grana padahu na njihovo ruvo. Kruška je tešio Lazara:
— Ne brini! Kad se ja čega prihvatim, ono mora ići. Meni je neki merak da ta cura bude tvoja… i biće!…
Kad stigoše kući, oni zatekoše lom. Ivan je praskao i vikao. Zar on, Ivan Miraždžić, pa da bude odbijen? Da mu je to ko juče kazao, on bi mu, kao najvećoj ludi, u oči pljunuo!… A danas, eto, dočeka čoveka na svome ognjištu, i on mu u oči reče: „Neće devojka u tvoj dom i za tvoga sina!“
Žene po ćoškovima nakiselile lica, otpustile usne, na skoro da plaču… Mladen je bio otišao.
Kruška nazva boga.
Mladež mu po običaju poče prilaziti ruci, a Ivan se diže na noge i otpozdravi stojeći…
— Što si se ti razvikao? — upita ga Kruška.
— More, ma’ni me! Ja bih voleo da sam umro nego što sam dočekao ovaj pokor!… I još se jadno spremam! Belim: bog zna hoću li dočekati još koje veselje, daj da se bar sad proveselim sa dobrim ljudima. A kad ono, eto…
— A šta je?
— Devojka neće.
— Neka je nagnaju!
— Ko?
— Otac.
— Kaki otac?… Zar je ono otac? Da je meni koje od moje čeljadi onako reklo, ja bih ga ubio!
— Nemoj se žestiti. Ostavi ti to meni… — reče Turčin blago.
— Ne treba mi!… Zar ti misliš da bih ja, posle ove bruke, prekoračio prag Milošev?… O, ne dao mi moj bog!…
— A… to mora biti.
Ivan sevnu okom.
— Nikad! — reče on.
— Ali ja velim: to će biti!
— Ne mogu!
— Moći ćeš, moći! Za ljubav svoga djeteta otac može! Vidiš, Lazo je dobro dijete. On nju voli. Grjehota je rastaviti one što se vole!… A… najposlije, zar si ti jednom učinio nješto preko svoje volje?…
Ivan obori glavu. Videlo se na njemu kako se bori sam sa sobom. Ovamo ponos, ovamo čovek koji mu je samo dobra činio, moli ga, i to ga moli za njegova sina.
Svi su pogledali i očekivali reč Ivanovu, ali niko tako željno kao Lazar. Njegove se oči stopile u lice očevo.
Ivan diže glavu. Lazarevo se lice razvedri…
— Dobro! — reče Ivan. — Ovo činim za tvoju ljubav, dragi aga!…
Lazar oseti lastak na duši; njemu se učini da je Jelica već njegova…
— I onda idemo večeras! — reče Turčin.
— Znam, ali nema devojke! — reče Ivan.
— Kako nejma!
— Mladen mi reče da je on nju napolje isterao i da je posle toga nisu videli…
— To je šala! — reče Turčin. — Naći će se ona.
— Neće se naći! — reče Marinko, i kao besomučan ulete u kuću.
Svi se ubezeknuše. Lazar polete k njemu, a Ivan se diže na noge.
— A što?
— Više je nećete naći. Ona je u Aleksinoj kući.
Kao da je grom među njih udario. Zanemiše, pa niko da bi reči… Turčin prvi dođe k sebi.
— Šta govoriš ti? — reče on i pogleda oštro Marinka.
— Istinu, efendija. Ti znaš da sam ja dobro video.
— Pa?…
— Sad, ništa.
— Kako ništa! — ciknuo Lazar. — Otećemo je!
— To nećemo moći.
— Što? — upitaše svi.
— Zato što je tamo Stanko.
Nastade tajac… Sve obamre. Kruška oseti kao da ga neko uhvati za vrat.
— Stanko?!…
— Jeste, Stanko sa družinom. Puna kuća hajduka!… Tamo je i pop, i kmet… Pop blagosilja i hajduke i gnezdo hajdučko!…
Kruška uhvati Marinka za prsi i protrese ta.
— Ama, šta govoriš ti?
— Istinu.
— Idem da je otmem! — reče Lazar i polete napolje.
— Da se nijesi maknuo! — Turčin kao guja i pogledom ukoči Lazara na mestu.
Sve uhvati strah od onog groznog pogleda Kruškinog. Oči mu u času zakrvaviše, pa sipaju vatru po onom narodu.
— Niko da mi se nije maknuo!… Marinko!… Idi lagano, prikradaj se, te vidi da te stare oči nijesu prevarile…
— Ama… — poče Marinko.
— Idi!… Znaš li šta govoriš ti?…
Usred bijela dana puna kuća hajduka! Ti si lud!…
— Ali, dragi…
— Idi!…
I Marinko izide na vrata.
— Ako to bude istina, teško tebi Crna Baro!… — jeknu Turčin. — Teško tebi, pope Miloje! Tvoja će se brada mrsiti na golijem granama prvog drveta! Objesiću te, neka se pripovijeda!…
Strašan je bio Turčin.
Marinko se vukao od drveta do drveta oprezno kao mačka. Kad je već mogao pogledati kroz otvorena vrata iza jednog drveta, on se zaprepasti. U kući nije bilo nikoga… Aleksa je sedeo raspleten na svome običnom mestu, gologlav i s čibukom u ruci. Petra je stojala uz ognjište i zagledala se u badžu…
Marinko stade trljati oči. Ta, je li mogućno da ga oči varaju?…
I opet stade gledati. Prikradao se sve bliže i bliže… Da su oni koju reč progovorili, on bi čuo, tako je blizu bio!… Ali ne vide nikoga!…
— Ama to je laž!… — šaptao je on. — Ja sam ih sve tu video: i popa, i kmeta, i Stanka i još jednog hajduka!… To je laž!… Oni su u kući prikriveni!…
Ali kako ne može videti ništa, on se reši da nagovori Turčina da pretrese kuću Aleksinu.
Turčin je već izlazio iz strpljenja, kad se Marinko vrati.
— Šta je? — upita on.
Marinko slegaše ramenima:
— Dragi aga, ja te nisam slagao!
— Pa jesu li tamo?
— Sad ih nema nijednog… Ali tamo su!… Oni su prikriveni. Ja dam glavu ako nisu prikriveni!
— A gdje?
— U Aleksinoj kući, zgradi, avliji, ma gde, samo su tu!…
— Ti si budala!… Još sam ti otoič rekao da si se prevario… Ne budali više, dosta je bilo.
Turčin mišljaše da tim preseče svaki dalji razgovor o toj stvari; ali se grdno prevario. Jer Marinko je kao tvrdoust konj: kad uzme na zub, ne zadrža ga.
— Ali ti mi moraš učiniti ovo: ti moraš pretresti kuću Aleksinu!
Turčin se nasmeja.
— Ali, molim te!
— Batali ćorava posla!
— Ali… kad te molim!…
— Neću! — reče on.
Marinko se reši da ga natera. On pribeže lukavstvu:
— Pa nemoj!… Ja te to molim tebe radi. Hajduci u selu, hajduci u polju, hajduci svuda!… Pod nosom, a ti nećeš samo da pružiš ruku… Ja te molim!…
Turčin ćutaše.
— Živa zgoda da ih pohvatamo, dragi aga! Samo da pružiš ruku, pa si ih već spopao za vrat! Pomisli, bolan, ko god naiđe i čuje, diviće se tvojoj kuraži i tvojoj pameti!…
Reč je učinila svoje. Marinko je znao gde treba darnuti.
— Dobro, hoću!
— Ali sad! — Posle može biti dockan!
— Sad!… Hajdmo iz ovijeh stopa!… Hoćeš i ti, Lazo?
— Hoću!
— A ti, Ivo?
Turčin je tako milo pogledao Ivana da se ovome ne može na ino, nego reče:
— Hoću!…
I krenuše se svi hanu. Brzo su se opremili. Kruška opasa oružje, panduri, naoružani do grla, očekivahu zapovesti.
— Polazi! — zapovedi Turčin.
I kad biše blizu kuće Aleksine, onda Kruška naredi te opkoliše kuću, a on sa Ivanom, Lazarom i Marinkom pravo na prag.
— Nijedno da se nije maklo! — prodera se on.
Koje od čeljadi beše počelo kakav posao, ono se zakamenilo na njemu…
Aleksa je sedeo oborene glave, gologlav i raspleten. Samo diže glavu, pa kad vide ko mu je gost, on je opet saže.
— Meho!… Ibro!… Aso!… — viknu Kruška.
Panduri pritrčaše.
— Sve preturite!…
Turci se raziđoše po odajama i zgradama…
— A je li ti, matori? — reče Kruška Aleksi.
Aleksa diže glavu.
— Ko ti je bio ovdje?
— Nije niko.
— Lažeš! — reče Turčin.
Aleksa ne odgovori ni reči.
— Je li, bre?
Aleksa ćuti.
— Umiješ li ti govoriti?
Nikakva odgovora…
Turčin ga stade drmusati.
— Odgovaraj!
— Ja sam ti kazao! — reče Aleksa i pogleda ga nekim ledenim pogledom.
— Ali ja znam da su ovdje bili hajduci…
— Eto pa traži! — reče Aleksa i mahnu rukom oko sebe.
Pandur se vrati iz sobe, pošto je sve preturio a ništa nije našao.
Šta je, Uso?
Nejma nikog.
Potraži, potraži!…
Ovdje nejma!… Ako nijesu na tavanu… Potraži na tavanu.
Doneše stube i Turčin se prepe na tavan. Pošto je u svaki ćošak zavirio, on se vrati.
— Nikog?
— Nikog!
Utom se vratiše i oni što su po zgradama tražili, te javiše da nikog nema.
— A je li ovdje bio pop? — upita Kruška Aleksu.
— Nije.
— A gdje ti je Jelica Miloševa?
— Koja Jelica?
— Ta nemoj mi tu tvoje ludorije pričati! Jelica Miloša Sevića. Ona je tu. Dobjegla je u tvoju kuću.
— Ja je nisam video.
Turčin mu pogleda u oči. Ali oči starčeve ništa nisu nazivale.
— Lažeš!
— Jok!… Ti me pitaš, ja ti odgovaram!… Od onoga dana kad me onaj tvoj izmećar i onaj balavac onde (i on pokaza na Marinka i Lazara) osramotiše i obrukaše — moja kuća posta strašilo i psima crnobarskim!… Niko odonda nije prekoračio ovoga praga do vi danas!… Pa što onda da te lažem?…
Turčin pogledaše čas u njega, čas u Marinka.
— I baš niko nije bio?!
— Niko.
Kruška priđe Marinku, pogleda mu oštro u oči, pa reče:
— Ti si budala!
Onda se okrete ostalima:
— Hajdmo doma!
Pa okrete leđa i izide.
Marinko je bio kao ubijen. Ta nije mogućno da se on prevario, kad je lepo svojim rođenim očima video kmeta, i popa, i Stanka, i onog drugog hajduka, kome imena nije znao. On pokuša da još jednom uveri Turčina da je istina video te ljude u kući Aleksinoj.
— Molim te…
— Odstupi! — reče Kruška mrko…
— Ne guraj me od sebe, dragi aga!… Ti znaš da ću se ja ubiti kad tvoju milost izgubim!… Ja tebe nikad nisam slagao! Ti to i sad dobro znaš!
— Pa, lijepo, a gdje su?
— Bili su u kući!
— Pa gdje su?
— To ne znam… možda su se sklonili!… Ali, tako mi svega na svetu, ja ću ih naći!
— Pa je li sve ispreturano?…
— Opet oni nisu daleko.
Turčin samo sleže ramenima…
Sve zaćuta. Svaki je premišljao svoje misli… Nikome ne beše baš lasno na duši. Kruška se ozbiljno zamislio. Sve ovo, ovo zbližavanje popovo i kmetovo sa Aleksom, upornost Jeličina, ova priviđenja Marinkova, sve to nekako čudno, teško pade mu na dušu. On je video kako se ruše njegovi planovi koje je godinama zidao, kao da ih ruši neka nevidljiva ruka.
I glava mu poče padati na prsa…
Ivan, opet, pošto je video Aleksu, nikako da se smiri. On je video tek sad koliko je taj čovek propatio i koliko još pati… I nešto hladno prožma mu svu snagu… A Lazar?… Nije se baš ni on tako lepo osećao. Nestanak Jeličin, Stankov dolazak (jer se njemu sve slutilo da će Stanko doći, i on je jedini verovao da je Stanko došao)… On se seti one strašne noći kad je gorom bežao… Seti se onih strahota, onog obamiranja… pa mu pođe kapa uvis…
— On je tu!… On je tu!… — šaputao je Lazar i nehotice… — Šta li ću, bože, raditi ako se sukobim s njim?… Ja znam, on me mrzi… Ono, i ja njega mrzim, i dabogda mu bog bio onoliko prijatelj koliko ja!… Ali ako se sukobimo…
I njemu sinu jedna misao kroz glavu. On priđe Turčinu.
— Molim te! — reče on.
Turčin prevali očima na nj. Lazara podiđe neka jeza od toga pogleda.
— Šta ćeš?
— Ja-ja-htedoh… — ušeprtlji Lazar.
— Šta?
— Da te nešto zamolim.
— Govori!
— Da mi odobriš da nosim oružje.
— Što će ti?
— Znaš… neka se nađe…
Turčin se jetko nasmeja.
— Bojiš se Stanka? — reče zajedljivo.
— Pa, dragi aga, ko nosi ne prosi…
— Bojiš li se Stanka? — reče Turčin i pogleda ga oštro.
— Zbog njega to i tražim.
— Onda nosi. I gdje ga vidiš, gdje ga sretneš — ubij!… Jesi razumio: ubij psa!
— Dobro — reče Lazar.
U tom stigoše kući Ivanovoj. Ivan pozva Turčina i njegovu pratnju da se prezalogaje, ali Kruška odmahnu glavom i ode zamišljen. Marinko pođe s njim, ali ga on vrati.
— Idi i pazi!
— Dobro, aga.
— Hajde, Marinko, popij štogod! — reče Ivan. — Nisi ništa ni pio ni jeo od jutra.
— Hoću, Ivo, hoću!… Baš sam gladan.
I uđe u kuću.
Pošto je malo pio rakije i doručkovao, on se pozdravi sa kućanima… Lazar izide za njim.
— Čika Mašo!
— Oj, rode
— Pravo mi kaži: jesi li video Stanka?
— Kao ovo tebe sad!
— A je li i ona bila u kući?
— Jadni moj Lazo!… Voleo bih ti kazati da nije, ali šta ću kad je bila!…
Lazaru se napregoše prsa. On reče, više za sebe:
— Ja njega moram ubiti!
— Moraš.
— Ili on mene!…
— Kako bude!… Jer, upamti! Ako ne ubiješ ti njega, on će tebe nasigurno!… A što se Jelice tiče… nije ništa ni bilo!… Ona je za te prošla!… Zbogom!…
I ode…
Kao da su glave pogubili u kući Ivanovoj… Neka slutnja o nekoj velikoj nesreći obujmi sve ono što je umelo razmišljati…
Ozebao, okisao do kože, sav mokar vrati se Kruška u han. Ali ni sav sumor dana ne beše nalik na sumor duše njegove. Tamo tek beše pakao…
Pa i nije bilo lako!… Mada nikog nije zatekao u kući Aleksinoj, opet mu se činilo da je sve ono istina što je Marinko video… Ne vara se Marinko! Njegovo oko vidi u najgušćoj tami…
I sad, hajduci u selu. Pop, kmet i svi viđeniji ljudi su s njima. On je već gledao kako se Crnobarci kupe oko kuće Aleksine i mire se s njim…
I onda… sve mu se činilo da je to zbog njega, da je neko zavirio u njegove tajne i da je sve konce pohvatao…
Uđe u odaju da se svuče. Naredi da mu se donese kava. Pa, pošto se preobuče, uze čibuk i zadimi…
Kroz ove kolutove provirivahu glave njegovih dušmana. On je video lica kako se smeškaju, kao da bi hteli reći: „Uzalud muka, Turčine!…“
I to ga toliko naljuti da skoči kao oparen sa divana i stade tumarati po odaji…
Gnev prekipeo. On je smišljao muke kojima bi mučio te gnusne ljude. Hiljadama misli ukrstilo se u onoj jadnoj glavi… I to samo sene kao munja, pa je za čas nestane…
On se udari rukom po čelu.
— Ali ja moram njih nadvladati!… To mora preda mnom pasti na koljena i moliti me!… Mora to biti! Ali kako?…
Jest, baš u tome je bila sva nesreća!… On hoće, i duša mu hoće — ama kako da uradi to?… Svaki plan što mu kroz glavu prođe učini mu se bedan…
— Poludjeću, tako mi dina! — reče, pa se opet spusti na divan…
„ Ne… ne može!… Nikako ne može!… Taj pop!… Kao kakav čobanin što čuva svoje stado, tako on čuva svoje Crnobarce… Još će mi i Ivana vratiti!…“
— Nećeš, pope! — dreknu najedanput. — Ne dam!…
Pa mu dođe u glavu da prizove Miloša Sevića.
I učini mu se da će to moći… Udari dlan o dlan.
Pandur promoli glavu.
— Ibro, idi Sevića kući, na mi zovni Miloša.
Vrata se zatvoriše.