Deo 2, Poglavlje 13: Strašni snovi
Njemu nešto laknu na duši. Učini mu se to srećna misao. Ocepio je Ivana, sad još i Miloša. To su dva viđena čoveka, mogu i kmetovati.
— Ha!… kmetovati! To, to!… Ja ću natjerati onoga matorog da baci štap. To će ići vrlo lako. Onda ću gledati da im naturim Ivana. A Ivan je moj!… Kako mu ja reknem onako će kmetovati!…
Lice mu se razgali… Nešto milo i toplo razli mu se po grudima; srce mu zalupa brže…
— Baš sam pobudalio! — mislio je. — Čega sam se plašio?… Stotinu načina imam ja da zavadim Crnobarce… Pa ako mi baš ne pođe za rukom, smeta mi kmet ili pop — moj Aso ima sigurno oko i dobru ruku da ga skloni s puta!… Baš sam budala!…
Potraži još jednu kavu; istrese lulu, pa je onda napuni… Dim se izvi iznad njegove glave… I on poče srkati kavu…
Nije dugo čekao Miloša. Ibro ga je odmah našao, jer je bio kod kuće.
Javiše mu da je već tu.
— Neka dođe amo… — reče on prijatnim glasom…
Miloš uđe sav bled kao krpa. Kolena mu klecahu, a onaj se han okretao oko njega… Kao što rekoh, bio je to miran domaćin; nikad se on ni s kim nije parbio niti pred sud izlazio.
Kruška se podiže sa divana, pa priđe Milošu i osmehivaše se na nj.
— Dobro mi došao! — reče.
— Bolje tebe našao! — reč Miloš, više iz navike da tako otpozdravi nego što bi mu to na pamet palo.
— Sjedi, dobri čovječe, sjedi!
— Neka, mogu i postojati… — reče Miloš, a zubi mu gotovo zacvokotali.
— Ama, sjedi čovječe!
— Pa da sednem — reče Miloš i spusti se lagano na divan.
— Kako je zdravlje? — upita Kruška.
— Hvala bogu…
— Kako na domu?
— Hvala bogu!…
— Ako, ako!… Zdravlje, najprije zdravlje, pa onda drugo.
Miloš ne odgovori ništa. Srce mu je burno lupalo. Da je Kruška hteo oslušnuti, on bi čuo kako lupa.
— A je l’? — upita Turčin.
Miloš prenu.
— Šta?
— Nadaš li se ti gostima?… Spremaš li večeru?… Mi ti se, bogme, spremamo…
Miloš da propadne u zemlju. Voleo bi nego bog zna šta da ga Kruška samo to nije zapitao!… Ušeprtlji, pa poče lupati koješta:
— Ta… nadam se… dobrim proševinama… Hoću reći devojkama… onaj… kad se žene devojke…
Više nije video nikoga pred sobom. Na oči mu se navuče nekakav mrak; učini mu se da mu nesta zemlje pod nogama i kao da pada u neki bezdan… Onda izgubi svest i surva se s divana…
Kruška mu pritrča. Prihvati ga da ga digne. Čuo je kako mu naglo srce bije… Svaki ribić, gde ga je prihvatio, igrao je pod prstima njegovim…
— Milošu!… Ej, Milošu!… Osvijesti se, čovječe!…
Ali Miloš ni maći…
Kruška viknu pandure. Ovi utrčaše i stadoše ga polivati hladnom vodom. On poče dolaziti sebi. Diže se polako i poče trljati čelo i zveriti oko sebe…
— Ustani! — reče mu Kruška.
On se diže lagano, ali ga opet obujmi strah…
— Sjedi, Milošu! — reče mu Kruška blago. — Šta ti je, čovječe?… Gledaj kako je blijed.
— Nije mi dobro… Išao bih kući.
— Sjedi, odmori se…
I Kruška zaiska malo rakije, te mu dade… Rakija ga potkrepi.
— Ama, vjere ti, šta ti bi?
— Ne znam.
— Je l, ti još koji put dolazilo?
— Nikad.
— O, brate! — reče Kruška i uze ga za ruku… Da se nijesi što uplašio?… Ne boj se! Ta i ja sam čovjek!… Zvao sam te da ti kažem da ću ti i ja, sa prijateljima, večeras u goste… Ja sam slušao od ljudi da si ti dobar, valjan čovjek; a ja ti tako volim dobre i poštene ljude!…
Nešto sramota a nešto i sami strah poče zbunjivati Miloša…
Kako da mu kaže da od proševine nema ništa? Nijedna pametna misao da mu dođe u glavu…
Kruška, kao vešt čovek, poče lepo oko njega dok mu jezik ne odreši.
I on iskaza Turčinu sve, ama sve: i kako mu Jelica odrekla da pođe za Lazara, i kako ju on oterao.
— Pa gdje je ona sad? — upita Kruška.
Miloš sleže ramenima.
— Ja čujem da je kod Alekse — reče Kruška i upilji u nj.
Miloš sasvim naivno odgovori:
— Može biti.
— I, poslije, čuo sam da se ona tamo sastala sa onim lopovom, Stankom.
Miloš opet poče gubiti svest, preblede kao krpa.
— Ja ne znam — jedva izgovori.
— Čuješ, Milošu! Ti si pošten čovjek. Ja te volim, ne mrzim te. Ali ti velim: ako ti sad iz ovijeh stopa ne odeš Aleksinoj kući i ne uzmeš djevojku, onda gledaj kuda ćeš!…
Oči su mu sevale.
— Dobro — reče Miloš i ne znajući šta govori. — Idem sad.
— Idi… Idi!… Zbogom!…
Miloš izide iz odaje…
Kruška je dugo hodao, premišljavajući:
— Ovaj me se boji. On će je silom oteti od Alekse… On će je natjerati da pođe za Lazara…
Ali je video, jasno video da mu je plan pokvaren. Osećao je da već više on neće miriti niti će se ko njemu obraćati… Ali, ako ne može miriti, on može zavađati; a to kao da mu, za ovaj mah, beše dosta…
On sede da pribere svoje raštrkane misli…
— Zbaciću kmeta!… Natjeraću ga da baci štap… I to sad, odmah!… Znam i kako ću!… Ovome sam zapovjedio da otme djevojku… I on će je oteti… Ondaj ću mu zapovjediti da je da za Lazara, i to će biti tako… Ivan će biti kmet, a to će opet privući nam još kojeg seljanina… — Dobro je!… Dobro je!…
I udari dlanom o dlan.
Pandur promoli glavu.
— Idi kmetovoj kući, pa mu kaži da mi odmah dođe!
Vrata klepnuše.
Posle pola sahata kmet Jova beše pred Turčinom. Ozbiljan, miran, stojao je on kao kakav svetitelj.
Kruška je sekao okom.
— A je li ti?
— Čujem, efendija.
— Šta se to radi po Crnoj Bari?…
— Šta, efendija?
— Lijepo, bogami! I još on mene tica!… A zar ti ne znaš?
— Ne znam.
— Pa kaki si ti kmet?
Jova ne odgovori ništa.
— Kaki si ti kmet kad ne znaš ko ti danjuje i noćiva u Crnoj Bari?
I Turčin se diže pa mu se unese u lice.
Jova mirno sačeka njegov pogled, a još miriše odgovori: — Meni se niko nije potužio, a samo bog može sve znati!…
Kruški se učini da to govori pop Miloje. On sunu kao oluj:
— Ti si jatak hajdučki!…
Jova kao da se tome nadao. Ništa ga ne iznenadi taj napad. On opet mirno odgovori:
— Nisam.
— Jesi!
— Nisam.
— Jesi, kad ja velim!
— Manj da ti učinim ljubav, pa da pođem po tvojim rečima. Ali ja nisam jatak, i Crna Bara nema hajdučkih jataka!…
Daje on govorio naprasito, bujno, odbijajući i džapajući se, Kruška bi voleo; ali je on odgovarao tiho, mirno, sve reč po reč. A to naljuti Turčina do besnila.
— Ti lažeš! — ciknu on. — A šta je bilo. danas? Ko ono bješe u onoj lopovskoj kući, zajedno sa ovijem lopovom?…
Kmet Jova pomisli: nužda zakon menja!… I on slaga:
— Ja ne znam.
— Lažeš!
— Ne lažem!
— Lažeš! — ciči Turčin kao guja. — Bio si ti, bio je pop!… Ja to znam! Od mene ne možeš sakriti!… Ali, evo ti zapovjedam: da odmah sutra sazoveš selo i da mu predaš taj štap, jer nije za tebe!… To da učiniš, jer nemoj, znaš, da ti se ja na grbaču popnem!
— Ne branim… — reče Jova i sleže ramenima…
Turčin ga više ne može gledati. One mirne reči, ono vedro čelo ljutilo ga je; čak ga je pogled Jovin ljutio!… On mu okrete leđa.
— Možeš ići.
— Dobro! — reče Jova i pođe vratima.
— Ali sutra ne igraj se glavom…
— Dobro…
I kad se vrata za njim zatvoriše, Turčin se spusti na divan, upravo surva se… Svaka mu se dlačica na telu naježila od ljutine.
— Više se ne može lijepim ništa, — mislio je on. — Sad ću i ja pamet u glavu, pa ću oštrije s njima… Dok dva-tri puta podviknem, dok ukinem jednu neposlušnu glavu, vidjećemo onda!… Slušaće oni mene kao snaše!…
I predade se tim mislima. Glava mu se zanese… on potonu sav, gledajući kako ruši i pali…
Čibuk mu davno ispao iz ruke… Njemu se učinilo da već dela. I ruši, i obara, i sve mu se živo klanja, kao što se bogu klanja… Duša mu se topila od milja…
Najedanput izbi jedan pramičak magle i iz toga pramička izide čovek pa se uputi njemu…
I on se, kao, zagleda u tog čoveka… Lice mu poznato, a ne seća se gde ga je video. „Poznaješ li me?!…“ — „Jok, biva!“
„Ja tebe poznajem, Kruško!“ — reče mu taj čovek, pa mu priđe, uhvati ga za vrat i diže kao perce kakvo…
On se koprcao, otimao — ne pomaže. Ona strašna ruka stegla vrat kao što menđeli stežu ono što među njih padne… Izgubi i glas, ruke mu se uzeše… Gledao je samo ukočeno, a ničim nije mogao mrdnuti…
Najedared, taj čovek zagrme strašnim glasom: „Ja sam Stanko!… Zar me ne poznaješ, zlikovče?…“ On se prestravi od tog imena…
Stanko ga kao spusti na zemlju i uze se raspasivati. On pogleda iza sebe, jer nešto zašušta, i vide Marinka uvezana kao kad dete noviju…
I, kao, Stanko priđe, uze Marinka, diže ga i obesi o jednu granu… „Sad vidi — reče mu — šta ću od tvoga Kruške uraditi!… Baš sam te i podigao malo više da bolje vidiš!…“
I onda priđe njemu, izvrte ga na leđa i kleče mu na prsa, pa isuka jatagan i stade ga preko dlana prevlačiti… on, kao, ne može već više ničim maći, zagleda se u Stanka i suze mu udariše. — „Šta je, Kruško? Šta ti je, sram te bilo! Zar u suze, kao žena?… Ne pomaže ti, vala, pa baš da plivaš po njima!“… I prevuče nožem preko dlana… „Oštar je kao mazija, a ti si zaslužio da te tupim koljem!…“
Onda ga uze za glavu pa je zakocaći natrag… Nož sinu nad njegovom glavom, a odmah zatim on oseti kako mu se to oštro gvožđe zari u grkljan…
Dreknu što ga glava donosi, pa se sruši s divana.
Njegova dreka uzbuni sve u kući. Dotrčaše kao bez duše, a on je ležao kao uzet, nijednim udom nije mogao maći… Samo je osećao grdan bol pod grkljanom…
Jedva ga povratiše i digoše, ali je taj san tako jako uticao na njega da je neprestano zverao nekim unezverenim pogledom i od najmanjeg šušnja sav bi se naježio…
Noć se polako spuštala na zemlju, duboka, tavna, vlažna noć pozne jeseni… On je osećao pustoš njenu u svojoj duši. Reče da upale žižak i da sede s njime u sobi…
Ali nikako ne mogaše zaspati. Jer čim bi oči sklopio, ona se strašna slika obnavljala još strašnija. Onaj krvožedni pogled Stankov zaronio mu se u dušu, pripio se, pa mu siše snagu kao što pijavica krv siše…
Nasta gluvo doba… Sve se ućutalo, samo popak pevuši svoju veselu pesmicu… Panduri poobarali glave, pa dremaju.
Napolju se čuše koraci. On prenu preneražen. Učini mu se da ga ona ista ledena ruka uhvati za glavu… Htede viknuti, ali ne može. Umre svaki damar u njemu… Glava mu se
zanese. Vrata se otvoriše lagano. Neko vrlo oprez no uđe u sobu, tako oprezno da nijedan pandur ne oseti…
— Ko je to? — napregnu svu snagu Kruška.
— Ja, dragi aga.
Svetlost od žiška pade mu na lice…
— A… ti si, Mašo, — reče Kruška odahnuvši, kao da mu se skide neki teret sa duše.
— Ja. Dođoh da ti javim.
— Šta?
— Tu su.
— Ko?…
— Hajduci.
— Gde?… — reče Kruška preplašeno.
— Kod Alekse…
On ne reče ništa…