Deo 1, Poglavlje 12: Gorski carevi
Stanko se uputi lugom. Pod nogama njegovim pucahu suve grančice i šuštaše opalo lišće, a on se zadubio u misli… Nije se mogao načuditi otkud tu Kruška i Marinko?… Premišljao je i dosećao se, ali se ne mogaše setiti da ih je ma kad uvredio; štaviše, nije ih ni popreko pogledao… Nije bio toliko srdit koliko začuđen…
— Najposle, — reče — ja i volim! Neka bar džaba nisam otišao u goru!… Mesto jednom, ja ću trima glavama okititi Crnu Baru! Naplatiću se sa svima o jednom trošku!… Priče će pričati o mome hajdukovanju i mojoj osveti! I zar nije lepo biti hajduk? Gospodar si dokle ti puška nosi!… Sam sudiš i opraštaš!…
Pa se zanese. Misli ga nosiše po gorama i planinama… I družina mu se divi i bira ga za harambašu!
— Stanko harambaša!… Ala je to nekako sličito!… Baš bi vredelo da budem harambaša!… Oh, ala bih se svetio!… Prvo bih ubio Lazara, pa Krušku, pa Marinka!… Sve bi drhtalo samo kad moje ime čuje… Sve…
U taj mah kao da se nešto prolomi. Strašan neki glas zagrme:
— Stoj!…
To beše iznenada. Stanko se trže i stade kao ukopan.
— Ko si ti? — pitao je glas gromovito.
Stanko se zbuni i promuca:
— Ja sam… ja sam-m…
— Ko si?
— Srbin — odgovori on prvom mišlju koja mu na pamet pade.
— Odakle si?
— Iz Crne Bare.
— Koga tražiš ovde?
— Hajduke — reče Stanko i već se beše pribrao.
— Što će ti?
— Rad sam im stupiti u družinu.
Iza grma pojavi se čovek naoružan.
— Hodi ovamo… Priđi! — reče zapovedajući.
Stanko priđe.
Mesečina obasja lice njegovo, a hajduk se zagleda u nj.
— Dobro — reče.
Pa se okrete, namesti ruke na usta i zalaja kao pas.
Lavež se odazva.
Nije mnogo prošlo, a dvojica oružanih ljudi pojaviše se iza grmova…
— Vodite ovoga harambaši! — reče stražar.
Oni priđoše i stadoše Stanku jedan s desne, drugi s leve strane.
— Polazi! — reče stražar.
Pođoše…
Stanko je bio iznenađen. On nije vladao sobom nego se kretao po zapovesti. Ona dvojica iđahu pored njega kao senke…
Išli su poprilično, sve nekim stranputicama nekud su zaobilazili… On se voljno pokoravao.
Najzad vide on u gustoj senici šumskoj potuljenu vatru i pomisli: tu smo… Još se više uverio kad je video neke senke što se miču po noćnoj hladovini. Pratioci stadoše, stade i on i nazva boga.
— Bog ti pomogao! — reče jedan piskav glas. Koga tražiš?
— Srećka harambašu, — odgovori Stanko.
— Ja sam. A što ću ti?
— Tražio sam tebe i tvoju družinu. Rad sam s vama deliti dobro i zlo, ako me primite.
— A kakva te nevolja goni u goru?
— Osveta.
— Osveta, a kome?
— Ima ih koji me zadužiše. Reda je vratiti!… Samo zla druga zajma ne vrati!
I opriča mu sve.
— A kako ti je ime?
— Stanko Aleksić.
Harambaša poćuta malo. Zatim promumla kroz zube, više za sebe:
— Starije je jutro od večera. Kad svane, videću. Pa se okrete družini:
— Jovane! Jovica! Pripazite na njega dok ne svane.
Iz prisenka se digoše dve prilike i priđoše Stanku.
— Razjaglite vatru i sedite. A ti, ako hoćeš, možeš i spavati — reče on Stanku.
Onda nasta tajac. Samo se čulo puckaranje vatre koju Jovica spotače. Plavičasto rumen plamen obasja svu šumu, ali Stanko ne može raspoznati lica spavača u senci… On sede i pogleda ovu dvojicu, koji takođe sedoše.
Behu to ljudi mladi i zdravi. Vidiš kako im zdravlje dija iz svakog pokreta.
On se onda zagleda u vatru. Gledao je kako se na jednoj cerovoj žišci hvata puhor.
Eto, želeo je da dođe međ hajduke, da ih vidi, da progovori reč s njima, a opet nije bio zadovoljan! Osećao je neki teret na duši i bio tako osetljiv da ga je sve vređalo, pa čak i hrka jednog spavača iza leđa njegovih.
Hajduci su ćutali. Ni s njim, niti jedan s drugim reči ne prozboriše. Gledali su ga nemo, ali tako drsko kao što trgovac gleda marvinče koje je rad kupiti.
Njihni su ga pogledi vređali. On leže da bi ih izbegao…
U tom mučnom ćutanju provede dva puna sahata.
Najedanput otpoče život oko njega. Iz okolnih sela donirao je glas petlova; ptičija se pascvrkuta; sveža vazdušna struja pokrenu lišće na drveću i ono zašušta… a kroz to zeleno lišće video je kako zvezde blede. Bela jasna pruga probijala je kroz šumu, i ona postajaše sve rumenija, dok se ne pojavi jarko sunašce… Hiljadama njegovih zraka probi se kroz zeleno lišće, pa je treperilo i prelamalo se kao šareni šljunak u bistrom potoku…
Stanko diže glavu i prekrsti se.
Hajduci Jovan i Jovica digoše se na noge. Jovan uze čobanju i reče Stanku:
— Hajde!
Poslušno kao dete, diže se Stanko na noge i pođe za njima. Išli su kroza šumu ćuteći…
Najzad dođoše gde su hteli. U jednom šušnjaru, pokriven hrastovim brvnima, bio je bunar, koji su po svoj prilici sami hajduci iskopali.
Njih dvojica se raspasaše te povezaše pojaseve; jednim pojasom privezaše čobanju pa je spustiše i napuniše vodom… Onda Jovica poli Jovanu i Stanku, a Stanko opet njemu. Pošto se upiše, ubrisaše se svojim debelim rukama, pa se okretoše istoku te se bogu pomoliše.
Napuniše opet čobanju, pa se vratiše družini.
Hajduci su bili već na nogama.
Moglo ih je biti oko trideset. Svi bejahu mladi, sem harambaše, koji je bio prosed.
Stanku se dopadoše ova lica. Još više mu se dopade harambaša.
Stas, lice, ponašanje harambašino ulevalo mu je kao neko poštovanje. Beše to čovek ozbiljan, ćutljiv i ponosit. Stas mu prav kao sveća, a korak siguran. Svaki pokret, svaki korak njegov svedočio je o snazi i moći mišića njegovih. A što mu je najviše dolikovalo beše njegova proseda kosa i brci, i one kao trnjine crne oči, što sevahu ispod hlada dugih trepavica.
Stanku se činilo da bi preko sveta otišao za ovim čovekom!…
Umi se harambaša, poumivaše se i hajduci, pa, kao i u kakvom domu, okretoše se sunčevom rođaju te se pomoliše bogu.
Po molitvi jedan hajduk prinese čuturu harambaši. On se prekrsti, napi se malo, pa pruži čuturu dalje.
Stanko je stao uz jedan hrast i posmatrao sve to.
— Hodi-de ovamo! — zovnu ga harambaša.
On priđe.
— Ti reče da ti je ime…
— Stanko.
— Ja, ja… Stanko! Pa, veliš, rad si da budeš hajduk?
— To mi je želja! — reče Stanko.
— A znaš li šta je hajduk?
— Od rana detinjstva slušao sam kako o njima uz gusle pevaju — odgovori Stanko slobodno i odrešito.
— Jeste, pevaju… ali to je mučan život… Vidiš, ti si naučio da ručaš, da večeraš, da odspavaš, a hajduku to nije dato!… Mnogo puta ne dojede; a šta puta probdeniše, i ne pitaj!
— Sve ja to mogu! — reče Stanko ozbiljno i pouzdano. — Ono, istina, ja nisam nikad gladovao, ali kad ustreba, ja ću gladovati bolje nego iko!
Harambaši se dopade ovo samopouzdanje.
— Ali hajduk hajduka mora čuvati i braniti. Ako mu druga rane, ne sme ga ostaviti da mu neprijatelj glavu seče i tice meso jedu; mora ga na plećima svojim iz boja izneti!
— Mlad sam, snažan sam!… To mi neće biti teško.
— Ali hajduk više nema porodice. Njegova su braća ovde. On više ne sme misliti o svojim zelenim poljima ni o ašiku sa curicama seljačkim!…
Stanko odmahnu glavom.
— Toga sam se morao odreći!… Sve mile i drage ostavio sam, pa dođoh amo da potražim bratstva i ljubavi! — reče on.
— Čekaj, čekaj!… A uhvate hajduka, pa ga na svake muke meću…
— Ja ću trpeti!
— I traže da odaš družinu i jatake…
— Pre ću umreti no pustiti avaza od sebe!…
— Hajduk je kao zapeta puška!…
— Što ono rekao Starina Novak, „kadar sam stići i uteći, i na strašnom mestu postojati!“
Hajduci su slušali ovaj razgovor između Stanka i harambaše. I, istinu da reknem, ona sloboda i odrešitost, a posle Stanko je bio i ličit, sve se to dopade hajducima.
— Mo’š li skočiti? — upita ga harambaša.
— Mogu — reče on pouzdano.
Harambaša pokaza jedan visok panj nedaleko od sebe.
— Dede! — reče.
— „Iz mesta“? — pita Stanko.
— Jok, izâtrke.
Stanko se zakasa. Kad dođe do panja kao da krila dobi…
— Žestoko! — povikaše hajduci, koji to sve gledahu netremice.
Stanko se okuraži. Ponosit kao soko, pogleda oko sebe, pa reče:
— Mogu i „iz mesta“!
Hajduci odmahnuše glavama.
Stanko priđe panju. Mahnu dvaput rukama i… već beše na drugoj strani…
Hajduci zinuše od čuda. Da nisu videli svojim očima, ne bi verovali. Panj je bio vrlo visok.
— Zavrzane, Zavrzane! — zagrajaše sa sviju strana. — Ovaj i tebi odskoči!
Mladić jedan, osnizak, kruteljast, sjajnih očiju i veoma živahan, koga svi zvahu Zavrzanom, odvoji se od družine i priđe Stanku.
— Jesi rvač? — upita ga, a iz oka mu se moglo pročitati da mu je ponos uvređen.
— Jesam — odgovori Stanko.
— Hodi!…
Uhvatiše se i poneše, ali ga Stanko bez po muke obori.
Svi se čudom začudiše; čak i sami harambaša.
Ali se Zavrzan rasrdio. Bilo mu je krivo što se nađe neko bolji od njega.
— Oborio si me, priznajem!… Ali, ako te je nana rodila, uspuži se uz ovaj grm!
Stablo je bilo pravo kao strela i vrlo visoko. Sve do same krune nema nijedne grančice.
Stanko priđe drvetu, pljunu u dlane i poče se puzati brzo i vešto kao mačka. Kad se uspuza do krune, on odlomi jednu grančicu, metnu je u zube, pa se spusti na zemlju…
Hajduci se sve više i više diviše okretnosti i veštini Stankovoj. Oni su voleli Zavrzana sa okretnosti njegove, pa zavoleše i Stanka. I sam mu se Zavrzan divio…
— Dobro, — reče on kad mu Stanko pruži odlomljenu grančicu — to je sve dobro… Ama kako ti puškom gađaš?
— Bio sam najbolji nišandžija u Crnoj Bari! — reče Stanko ponosito.
— Znam, u Crnoj Bari. Tamo je lako biti nišandžija; ali budi ti ovde, u gori!…
Stanko uze svoju šaru, privuče je k sebi i pogleda u Zavrzana.
— Jastreba sam u letu gađao!… Gde hoćeš da bijem?…
— Skini mi onaj suvarak! — reče Zavrzan i pokaza mu na vrhu drveta, na koje se maločas peo, suvarak. — Ali hoću da ga biješ u samu peteljku!
Stanko pruži pušku…
Nasta tajac…
Vrisnu šara i — suvarak pade. Hajduci skočiše oko njega.
— Evo, vala, skinuo ga je baš u peteljci!…
Zavrzan zagleda, pa pruži Stanku ruku:
— E, ejvala ti! U svemu si bolji od mene!…
Harambaša mu priđe, pa ga potapša po plećima. Oči su mu sijale od zadovoljstva.
— Reda je — reče on — da družinu upitam: prima li te? Ali, evo, neću pitati! U ime mojih trideset drugova velim ti: dobro mi došao!… Jovica!… Daj hlebac i so!
Jovica Ninković poskoči lako, dohvati jednu torbu, izvadi iz nje čitav hlebac i drven zastrug sa solju pa pruži harambaši. Harambaša izvadi nož iz cagrija, njim prekrsti najpre hlebac, pa onda odseče jednu krišku. Desnom rukom odlomi jedno parčence, umoči u so, pa pruži Stanku.
Stanko skide kapu, prekrsti se i pojede ono parče hleba.
Harambaša mu pruži čuturu, i on se napi.
— Sad da se poljubimo! — reče harambaša.
I poljubiše se.
Zatim počeše hajduci prilaziti i ljubiti se. Kad se svi izljubiše. harambaša svečanim glasom uzviknu:
— Stanko!… Naš si!
Ona mrka lica hajdučka najedanput oživeše. Stanko sad vide da su to ljudi kao i on, ljudi koji se šale, smeju i razgovaraju.
I bi mu milo, pa se rašćereta. Osećao je kao da je među svojim drugovima. A to su i bili mahom susedi njegovi: Nogić iz Sovljaka, Čonjaga iz Ali-aginog Salaša, Latković Jovan i Ninković Jovica iz Klenja, Ilija Zavrzan i Stanojlo Surep iz Glogovca itd., itd.
Za razgovorom dođe šala, za šalom igra… Ovi gorski vuci igrahu se kao deca ili kao mali mačići. Njihova mrka lica postaše vedra i vesela kao nebo… Ko bi ih sad video, zakleo bi se da ni jedan od njih mrava nije zgazio, a ovamo svaki je imao bar po jedno ubistvo na svojoj duši…
— Zavrzane, Zavrzane! — viče Jovan.
— Šta je, Klempo? — odazva se Zavrzan Latkoviću.
U Latkovića su bile velike i klopave uši.
— Dela, bolan, pričaj što!
— Šta ću?
— Šta znaš!
— Pričaj, Zavrzane, pričaj! — zagrajaše sa sviju strana.
— Ne znam šta ću!
— Ih!… Ti ne znaš!… Pričaj, bolan!
— Ne može da mi padne ništa na pamet!… Evo Surepa, neka priča! — reče on.
A smeh se zahori da se šuma prolamala. Čak i Surep razvuče usne, jer on ne progovori tri reči u dugu danu…
I opet ga okupiše moliti.
— Dobro, da pričam! — reče on. — Bili, tako, starac i baba, pa imali jedno malo, majušno detešce…
— Pa onda? — zapita Latković.
— Ništa.
— Kako ništa?
— Da je bilo veće dete, bila bi i veća pripovetka! — reče on kratko.
— Pričaj nam, bolan! — okupiše ga opet.
— Ne može da mi padne ništa na pamet, a ovako…
— A ti otpevaj jednu! I u času gusle su bile pred njim.
— Bogami, ne mogu!…
— Onda dajte meni gusle! — reče Stanko.
— Zar umeš?
— Ponešto.
Dadoše mu gusle. On mahnu gudalom, zateže struke, namesti malo konjic pa razvuče…
Lako su leteli prsti njegovi po strunama… I izvi se zvuk i zatreperi nad glavama njihovim. Ali, iako beše setan, on nije duše slamao… Čudni su zvuci gusala! Oni su kao ranjenik na samrti, koji te izdišući preklinje da ga osvetiš…
Stanko zapeva. On je pevao Jankovića Stojana i Gojenog Alila. Stojan piše knjigu Alilu:
Oj, Alile, kladuško kopile!
Što se, kurvo, po Kladuši ’vališ
Da si mojoj kuli dolazio,
Na čardaku Anđu obljubio?…
Čemu lažeš, crn ti obraz bio,
Kad Kotara nisi ni vidio? —
Ja ti zato sitan mejdan pišem,
Da mi dođeš polju Petrovića,
Kod bijele Jablanaše crkve,
Kod studene vode Mukijele,
Da vranove mesom napitamo,
A zemljicu krvcom obojimo
I mejdane stare podnovimo;
Rok neđelja, mejdan poneđeljnik,
A utornik da kukaju majke:
Ali moja al’ tvoja, Alile!…
Taman on utanačio, taman se razigraše srca hajdučka, taman se sve pretvorilo u uvo, a ču se lavež…
Hajduci prenuše. Gusle umuknuše i svaki prihvati svoju pušku.
Zavrzan se odazva lavežom.
Lavež se opet začu…
Harambaša spusti oružje i nasmeši se.
— Sigurno kakav glas — reče.
Ne potraja dugo, a iza grma se ukaza čovek.
— Deva — reče Jovan. — Šta li nam nosi?
— Nešto ima!… Deva ne dolazi džaba — reče Jovica.
Deva nazva boga i pozdravi se.
— Otkud ti? — pita harambaša.
Deva samo mahnu prstom. Harambaša se diže i priđe mu…
Počeše šaptati. Harambaši sevnuše oči.
— Dakle, tako je.
— Tako, Srećko.
— Dobro. Zbogom!
Deva priđe te odseče jednu divlju lozu, koja se vila oko jednog drveta, i ode najlak, praveći gužvu.
Harambaša pogleda po družini. Svi ga pogledaše radoznalo…
— Zovni stražu! — zapovedi on.
Zavrzan zagrakta kao gavran…
Dok dlan o dlan, i straža tu.
— Surepe, Stanko, Ilija, Jovane, Jovica!… Vi ćete sa mnom… A vi… Nogiću,… vodi ih na Drenovu gredu i tamo nas čekaj… Ako sutra do podne ne budemo tamo, onda nam potraži strv ili jav! Zbogom!
— Zbogom, harambašo!
— Zbogom!
I hajduci odoše.
— A mi, harambašo? — zapita Zavrzan.
— Mi ćemo na Žuravu. Hajde!
I krenuše se.