Deo 3, Poglavlje 13: Ravnje
Niko ne zna zašto se tako zove. Ali što se zna to je: da 1813. godine Ravnje nije bilo selo. Ono nije imalo ni kućerka ni stanovnika, sem ako će se nazvati tim imenima ono kolibaraka i ono nekoliko domaćina iz okolnih sela što su tu svoje kovanluke imali… Ravnje je naseljeno docnije, a naselili su ga Bosanci…
Ono leži na severnom kraju Mačve, između dve vode. S jedne ga strane plavi Sava, a s druge Zasavica. Kad s proleća vode nabujaju, ono je sve u vodi…
Na toj, dakle, uzini po Čupićevom planu počeše kopati šanac, grdan šanac, koji se protezaše iz Zasavice u Savu.
Čupić se spremao za borbu na smrt i život. To mesto beše tako da se, prosto-naprosto, ne da zauzeti; ako bi se baš silom prodrlo, onda pobeđenima ne ostaje ništa drugo nego da pomru, na bilo to od oštre sablje i kuršuma, bilo u valima Save ili Zasavice…
Kopanje je naglo napredovalo. Blagoslovene ručice prevrtahu majku zemlju i dizahu grad koji će im glave čuvati…
I podigoše šanac kao grad, šanac koji i dan-danji stoji, i koji će još dugo i mnogo pričati o junaštvu i požrtvovanju srcu koje oseća…
Napraviše kapiju, udariše oštro kolje da bi zaustavili konjicu tursku. Nijednu sitnicu ne propustiše, kao ono dobar domaćin kad zimnicu sprema…
Smešteni i osigurani tako, oni zadovoljno pogledahu na delo ruku svojih.
— Ovo nije šarampov, ovo je grad! — reče Katić.
— Što sam mislio, uradio sam — reče ponosito Čupić. — Još samo da se s hranom osiguramo… Neka mi te brige nije.
Pa naredi Zeki te razasla gole sinove na sve strane da što vrpce hrane nabave.
Sve je išlo po volji. Ni senka zle slutnje. Srca su lupala od same pomisli na skori sukob.
Prvi, drugi li dan po Pantelinu dne stiže Jakov Nenadović s Valjevcima, a sutradan po dolasku njegovu stiže Miloš Obrenović s Rudničanima. Oko se ne može nagledati sivoga sokola što beše prekrilio onu uzinu između Save i Zasavice.
Vojvode zadovoljne, vojska vesela. Sve očekivaše, sve se nadaše sigurnoj pobedi. Čupić je razložio svoj plan vojvodama, i oni ga odobriše. Samo da se Turci jave, to se čekalo.
Dođe i taj dan.
Bilo je to na Gospođine poklade. Nebo se oblačilo i oblaci skoljavahu sa sviju strana… Vazdušna struja, puna svežine, razgaljivaše vrela tela ratnička…
U sami sunčev smiraj rupi čovek u turskom odelu.
— Deva!… Deva!… — povikaše sa sviju strana. — Šta nam nosiš?
— Gde je Čupić? — pitaše Deva.
— Eno ga u šarampovu s vojvodama.
— Idem k njemu.
Pa ne osvrćući se na razna zapitkivanja radoznalaca, uputi se pravo šancu. Prvi ga smotri Miloš.
— A gle!… Otkud Turčin?
Čupić pogleda, pa se nasmeja:
— Nije ono Turčin. To je Deva, čuo si za njega.
— Jesam… To je, dakle?
— To je.
U taj par pristupi Deva, skrsti ruke i pokloni se.
— Stiže li? — upita Čupić.
Stigoh.
Odakle ideš?
Od Beljine.
Kreću li se Turci?
Mislim da su prešli Drinu.
Ima li ih mnogo?
Kao na gori lista! Sami vele da ih ima na sto hiljada.
Vojvode zatreperiše.
— Jesi mogao razabrati na koju će stranu?
— Hteli su preko Badovinaca i Klenja na Bogatić pa pravo u Šabac. Ali ih poremeti prazna Parašnica… Sinoć dokonaše da se krem nu pored vode.
— Ko ih vodi?
— Vezir Derendelija.
— Dakle, ti misliš da će ovuda?
— Tako su rekli.
— Jesi umoran?
Nisam.
A gladan?
— Nisam.
— Bi li popio jedan gutljaj rakije?
— To mogu.
Čupić ga ponudi, i on se napi.
— Sad idi, odmori se — reče. — Ali ni reči o turskoj vojsci.
On se udalji.
Vojvode priča Devina beše prilično u brigu bacila. Po njegovom odlasku oni oboriše glave.
Čupić, kao da sam sebi govori, reče:
— Mnogo!… Sto hiljada… mnogo!
— Ko zna da l’ je baš toliko? — reče Jakov. — Može biti da pregoni.
— Tako će i biti? — veli Miloš.
— Sad kako mu bude!… Nama se valja boriti dok jednoga traje. Ovo se diglo da nas satre!…
— Diglo, bogami! — reče Jakov. — Meni se čini da je dogovor da se sa sviju strana u jedan mah udari…
I vojvode se opet zamisliše.
Noć se spusti mirna i mračna. Nebo beše prekriveno oblacima, između kojih ovde-onde provirivaše poneka sjajna zvezda. Iz dubina je potutnjavalo, a od zapada mećaše svetlica.
Ratnici razgovarahu:
— Biće kiše.
— Kamo da hoće!
— Vala, pravo veliš, da se samo rashladim malo!
— More, da nam ne presedne!… Jer kad okupi, može se otegnuti…
— Pa?
— Pa?! A puške, a barut? Kad to pokisne, šta onda misliš? Misliš valjda s vrljikama na Turke?
— Neće, zar? — teškao se jedan na drugom kraju. — Nismo se ni mi na boga kamenjem bacali!…
— More, ostavite se takog razgovora!… Da spavamo!
I jedan po jedan zaćutkivaše…
Ali ne da spavaju. Druge misli obujmiše ove junake… Tamo u šumama i u dubravama ostavili su oni nejač i roditelje. Teško je to kad ti na um padne da su tvoji bez krova i zalogaja, da ne znaš ni gde su ni kako su…
Ova crna noć svojim plaštom omota i sve crne misli… Seta neka zavlada ovom uzinom, kojoj su zidovi dve vode: jedna što šumori i šapuće kao lopov, i druga što ćuti kao mrtvac, a pokriva ih nebo naoblačeno…