Deo 3, Poglavlje 15: Ljuta bitka
Osvanu dan kišovit, pun vlage; nebo beše pretrpano mrkosivim oblacima, koji se gomilahu i iz kojih je sipila sitna kiša…
Ljudi se pribili oko vatre, te se greju i suše u isti mah. Od silne vlage i nazeba svi su skoro govorili promuklo, očni im kapci naduveni, a oči zakrvavljene.
— ljudi, ako ovako potraje još dva dana, neće se moći barut sačuvati! — reče jedan.
— Bogami će trajati!
— Ja spavao u šarampovu, la me probudi voda!
— I mene! Lepo podli poda me!…
— O, brate, ko bi pre tri dana rekao da će ovako zahladneti? — reče jedan Rudničanin.
Dok ti se najedared čuše puške. Straža koja je pred šancem čuvala, poče se povlačiti k šancu.
Logor se uskomeša. Svak se dokopa puške. Vojvode namestiše svoje ljude i narediše da se spreme za borbu…
Straža se sasvim povuče u šanac.
— Jesu se krenuli? — pitaju vojvode.
— Jesu. Sve se krenulo ovamo. Slušajte kako zemlja tutnji! — rekoše stražari.
I zaista, čuo se tutanj, kao da iz dubine zemlje dolazi.
Videći ona bleda lica, Čupić se nasmeja:
— Jadni Turci! — reče. — Sve misle da nas silom svojom zaplaše!… Svakad oni tako! Mišar… Loznica… Ali beže!… Pravo vele:
Boj ne bije svijetlo oružje,
Već boj bije srce u junaka.
I stade sokoliti svoje ljude…
I pomože to. Reč posta življa, oko svetlije a lice vedrije…
Ukazaše se prvi neprijateljski redovi…
Čupiću se slutilo da će danas biti okršaja. Nadao se ljutom boju stoga što je znao da će Turci svom silom nastati da probiju šanac… Srce mu je lupalo. Neka laka drhtavica obujimaše snagu njegovu. Da je bio nasamo, pustio bi zube da cvokoću do mile volje, ali ovako… stegao vilice i naturio osmejak na lice…
Sve beše spremno. Ratnici već uzeli svaki po jednog na oko i čekahu zapovest. Tobdžija stojaše kod topa sa zapaljenim vitiljem i čekaše zapovest da ga prinese valji.
— Samo junački, braćo! — vikao je Čupić. — Nemojte žuriti! Hitar odviše, sreću preskače!… Ne, on ne može lako ući u naš grad, jer ovo nije šarampov, već grad!… Pazi!…
Turci se sve više bližiše.
— Pali! — zapovedi on tobdžiji.
Riknu top, a sindžir đule pokosi turske redove…
Osu vatra. Puška učestala kao jaglica. Diže se oblak od dima. Zatutnji, zabruja, zapištaše uši, zaigraše ribići, zapali se meso na telesima…
To beše strašan okršaj. Turci su navaljivali kao besni, ali svakad behu odbijeni… Leš do leša padao je po poljani pred šancem. Kroz puščanu grmljavinu čula se zapevka ranjenika…
Turci stuknuše. Nasta tajac.
— Tako ja umem! — reče Čupić. — Nego, vojvodo Jakove, neka tvoji ljudi zauzmu prve redove.
Jakov naredi.
— A da bi se što brže pucalo, ja mislim da ovi pozadi pune puške!…
— Vrlo dobro! — rekoše i Jakov i Miloš…
Puške se napuniše. Svaki nišandžija imađaše po četiri-pet na ruci…
— Šta je s Turcima? — reče neko. — Da ne pobegoše?
— Ne. Sad se pribiraju. Sad će udariti silovito, ali to ništa nije!… Samo dobro gađajte!… A sad mir!…
Zaćutaše. Tajac je bio kao u grobu. Čulo se kako šušti suv listak na drveću…
I zatutnji, zatutnji strašno…
— To su konjanici! — reče Čupić.
I nije se prevario. Udari konjica turska… Strašna je konjica njihova. Sve na hatu, svaki zasukao rukave i drži oštru đordu u rukama, a sve junak biran i odabran, krvavoga oka i pogleda.
Jure ka šancu kao besni. Vrišti hat da se nebesa prolamaju.
— Pazi!… — zapovedi Čupić. Tobdžija opet prinese vitilj.
— Pali!…
Tek je top izdušio, a osu vatra puščana. I opet zaglunuše uši, i opet se navuče mrak na oči, i opet borba očajna, borba između neba i zemlje…
Sahat u sât gledajući trajala je ta borba. Konjanici su jurišali. Dva puta su dogonili do samoga šanca, i to ih je stalo mnogo žrtava. Ko se šancu primakao, taj više ne vide Bosne ponosne, ne zagrli majke ni seje, niti poljubi ljube.
Konji i konjanici ležahu kao obaljeni stubovi ili izvaljeni panjevi.
Jauk ranjenika i vriska konja nadmašavaše grmljavinu pušaka. To beše pokolj kakvog nije bilo. Niko od ovih što u šancu behu ne vide na jednom mestu toliko mrtvih i ranjenih…
Turci opet odstupiše.
Vojvode veselo prohodiše kroz vojsku; oni tapšahu svakog pojedinca po ramenu dovikujući:
— Alal ti vera!…
Borcima ovladalo neko oduševljenje za bojem. Oni bi sad pojurili iz šanca i jurnuli u Turke, ali im to starešine ne dadoše.
— Neka, neka!… U ovom šarampovu mi smo gromovi, kad bismo izišli odavde, mi bismo bili ili grobovi ili robovi!… — govorio je Čupić. — Neka nas ovde! Turaka je mnogo, a nas je malo prema njima. Pa da nas je i manje, opet bismo bili jači!… Neka Turčin povede ne Bosnu nego Aziju — mi ćemo i nju ovde skrckati, kao što dobri zubi orahovu ljusku skrckaju!… Bolje će biti da malo puške pročistite!…
— Pravo veli!… Tako je!… — povikaše sa sviju strana.
I latiše se čišćenja oružja…
To se radilo brzo, jer su Turci mogli svaki čas udariti. Borba je bila jaka, pa su puške prilično zagorele…
Ali Turci kao da se predomišljahu da li da udare…
Vojvode stale nasred šanca, pa razgovaraju:
— Šta mislite, da l’ će udariti? — pita Čupić.
— Neće! — veli Miloš. — Dosta im je bilo!…
— Ja mislim da hoće!… — reče Jakov.
— Neće, neće!… — tvrdi Miloš.
— Znam ja Turke!… Ne ostavljaju se oni lako belaja!…
— Dok ne nabelaje!…
Ali, iako su mislili da su Turke dobro iščibukali, opet se učini sve da ih ništa ne iznenadi. Vojska je bila u pripravnosti, topovi napunjeni, puške zapete. Očekivalo se ma šta, očekivao se samo pokušaj…
Vojvode prođoše kroz svoje vojske da hrabre. Ali ubrzo su videli da to nikako nije potrebno. Sve to beše ostrvljeno na boj, sve je očekivalo makar samo šušanj, svako je oko gorelo grozničavom vatrom…
Baš na samoj kapiji šanca beše Zeka s njegovim golaćima. Kad je Čupić došao među njih, Zavrzan se bio raspričao.
— Šta radite, dobri ljudi?…
— Čekamo, vojvodo!… — reče Zeka.
— Ja mislim da su se dobro oprljili…
— Jesu… Pogle lom ispred šanca — pokazuje Zeka.
— Vidim.
— Nego, čuješ vojvodo.
— Šta, buljubaše?
— Ja bih te nešto zamolio…
— Govori. Takom junaku ne mogu ništa odreći.
— Onda mi odobri da usred okršaja izletim s ovima mojim iz šarampova.
— Da izletiš?…
— Jest.
Čupić se malo zamisli. Ta on je i tako malo ljudi imao. A sad puštati Zeku i njegove ljude u vatru gde lako mogu glave pogubiti — to mu se ne može.
Zeka vide da se predomišlja.
— Vojvodo!… — reče on. — Nikad ja nisam boja bio dok malo nožem ne proradim!… Ja ovo i ne računam u boj!…
— Jeste, tako je!… Zeka pravo veli!… — privikaše golaći.
Čupić maknu rukom:
— Najposle… neka ti je bogom prosto!…
— Hvala, vojvodo! — Hvala!… Hvala!… — zaori se oko njega.
U taj mah zatutnji zemlja. Sa sviju strana povikaše:
— Idu Turci!…
Čupić ode niza šanac sokoliti ljude. Jakov i Miloš činiše to isto.
Naposletku ukazaše se, ali to beše les od ljudi, to je išlo kao ogroman talas koji je išao da potopi…
I dočeka ih vatra iz pušaka i topova…
I opet pade tama, i opet se prolomiše dubrave, i opet se diže vrisak i zapevka… Vojvode su proletale šancem sokoleći…
A Turci su navaljivali; njihova konjica dogonila je do samoga rova. To više ne beše ni očajnički napad, to beše borba u kojoj lude napadaju. Ljudi su nadali kao kruške sa drveća, pa se preko njih gazilo kao da nisu od mesa i kostiju…
Usred najljućeg boja, usred najvećeg okršaja Zeka pogleda Stanka, čije je oko sevalo od razdraženja:
— Veliš li, pobro? — upita ga.
— Otkad ja na to pomišljam!… — reče Stanko i trže belokorac.
Zeka viknu družinu i otvori kapiju na šancu.
Poleteše kao sivi sokoli. Za čas ih nestade u redovima turskim.
I dotle se lila krv, ali se sad proli. Nasta zabuna među Turcima. Oni izgubiše pamet… Što pođe na šanac, to pade od zrna… Niko više i ne pomisli da napada, nego kako da se spase!…
I pršte sve, pršte kao sneg pod zracima proletnjeg sunca; razbiše se. Nešto udari na Zasavicu, nešto na Savu, a ostalo naže natrag, s glavom bez obzira.
Niko više ne može zadržati rasprslu i preplašenu vojsku… I same se starešine uzjazbile; i oni gledahu da spasu svoje glave…
Golaći juriše za njima kao mahniti. Usred ovog okršaja čuo se glas Zavrzanov:
— Samo džumbusi!… Neka nam nije žao kad su glave ovako jevtine!… Danas je skuplji jedan vepar od Turčina!…
Polje pred šancem osta prazno. Puške prestadoše.
Zeka viknu:
Stoj!
Što?
Natrag.
Ja mislim…
Dosta je bilo! — reče Zeka.
Ta ono pravo veliš — nasmeja se Zavrzan — treba što ostaviti i za sutra!
Svi se nasmejaše.
— Da se vratimo u šarampov!
Kad se vratiše, dočekaše ih ne može lepše biti. Vojvode se ljubiše s njima. Čupić da je mogao u nedrima bi im mesta pravio.
— Nisam ja džaba rekao: dok mi je Zeke i njegovih golih sinova, mogao bih bez brige i na Stambol udariti!… Ne rekoh li vam da nam Turci ništa učiniti ne mogu!… Može ih biti još toliko koliko je pošlo, pa ćemo ih opet za petnaest dana pomlatiti kao jednog! — uzvikivao je Čupić.
Dim se dizao oblačnom nebu, odakle je kiša sipila; i taman se on raziđe, pade noć.
Starešine postaviše straže. Vojvode se povukoše u svoje šatore,
— Dokle li će ovo trajati? — pomisli Čupić kad u šator uđe.
Pa, bacivši se na postelju, prošaputa:
— Da samo hoće bog dati da ova kiša stane!… Nije mi zbog nas, ali će nam džebana ovlažiti ako ovako potraje!…
Na sve to odgovaraše mu sitne kapi, što čisto lopovski lupkahu po šatoru, kao da šapuću…