Deo 2, Poglavlje 18: Mučenik
Otvoriše vlažno podrumče. Iznutra udari zadah memle i vlage. Njega gurnuše, i on se spotače preko stepenica… Korači dva-tri koraka i, umesto tvrda poda, stadoše mu noge utanjati u blato… Vrata se zatvoriše za njim, i on ostade u gustoj pomrčini…
Vrati se na stepenice, pa se prekrsti i diže oči gore:
— Gospode! — reče on. — Ti mi budi prijatelj. Daj mi snage i daj mi pameti da se održim do smrti!…
Onda sede i zaroni glavu u ruke…
Crne misli ovladaše njime. Njega su iznenadno pozvali od kuće, pa nije ništa ni naredio; nije im kazao ni šta da rade ako Stanko kući dođe…
— Sad će namestiti zasede i uhvatiti ga…
Jest, jest… To će učiniti… A kad ga uhvate, onda je sve prošlo. Metnuće ga na muke… Bezdušni su Turci… Na grozne će ga muke metnuti…
I stvori mu se pred očima grozna, strašna slika: kako Stanku oči vade, pa u očne duplje sipaju zejtin, meću fitilje i pale da im svetli kad večeraju…
Snaga mu ohladni. On oseti kako mu se srž ledi… Skoči, strese se i pođe da korači… Glava mu udari u gredu, rame u zid, a noge opet počeše utanjati u blato…
On se trže…
— Gde su me ovo zatvorili? — pitaše se glasno…
I stade pipati oko sebe. To beše tesno podrumče da se ne možeš ni ispraviti ni okrenuti… Sa vlažnih zidova kapala je voda… Svetlosti ni zračka. Hrastovo platno što je zatvaralo taj ćumez beše jednostavno, a spolja ga je zatvarao mandal…
Strašno!… On se opet spusti na stepenice… Osećao je zimu i žeđ. Grlo mu se osušilo, a on ne imade ni vode. Stade lupati u vrata.
— Šta ćeš? — zapita ga glas spolja.
— Dajte mi vode!
Ne dobi nikakva odgovora… Mislio je da je onaj otišao da javi subaši za to… Ali ništa… Prođe mnogo vremena, prođe… večnost… a njemu niko da bi reči, a džaba ti vode… Čudno li čovek žudi za onim čega nema!… Ali on steže srce.
— Nećeš, Turčine!… Nećeš mi rečce izmamiti!… Ta kvasiću grlo svojom rođenom pljuvačkom, a neću ti reči kazati!…
I on sede naoružan novom snagom…
Međutim, vreme je prolazilo. Njemu se učinilo da je prošlo dosta dana i noći, ali se njegova vrata ne otvoriše…
Osećao je glad i žeđ… Grlo mu se sušilo… Ali on beše još svestan, još silan i besan… Ne hte vikati ni moliti za milost…
Jedared mu se učini da čuje kako se reza otvara… On prenu, skoči… Ta, da mu je samo da dahne sveža vazduha, da dahne slobodno, pa bi opet bio snažan, opet bi se okrepio…
Ali to beše varka.
Drugi put mu se učini da nešto grebe u zidu prema njemu… Grebe kao miš. On pregazi onu kalju i stade osluškivati… Jeste, grebe!… Ali to tako oprezno, polako…
On je slušao taj glas, to grebanje. kao da to bog šalje razgovora usamljenoj duši njegovoj… I dok bi god to slušao, on ne osećaše ni gladi ni žeđi…
Dok se jednom i njegova vrata ne otvoriše. Jurnu svež vazduh i zapanu ga zdravljem svojim. Siromah Aleksa poče svest gubiti. Oči mu zasenuše od sjaja beloga dana… On se izgubi.
— Aleksa!… Aleksa! — vikao ga je neko.
On otvori oči i vide Marinka nad sobom gde se smeši.
— Ih, Aleksa brate! Subaša te sasvim zaboravio. Kad ja dođoh danas na zapitah, rekoše mi da te se nisu ni sećali!… Jesi li gladan?
— Jesam!… — prošapta siromah.
— Sad ću ti doneti ručka malo…
— I vode… vode… — šaptao je Aleksa.
— Dobro, dobro…
I vrata se zatvoriše. Aleksa je očekivao. Svaki trenutak beše mu večnost…
Vrata se opet otvoriše. Na pragu se pojavi Marinko, noseći jedan lonac, jednu drvenu kašiku i komad hleba.
— Evo ti ručka! — reče on. — Skuvao sam ti malo grâ s ribom. Ja znam da ti to voliš.
Pa metnu jelo preda nj.
Aleksa halapljivo dokopa lonac. Prijatan miris riblji zagolica mu nos.
Marinko ga pusti mirno, samo mu je onaj isti satanski osmeh igrao oko usana.
— Je l’ dobro? — pitao ga je.
— Dobro… Samo mnogo slano.
— Suva riba… ali ništa…
Aleksa je jeo.
— Je li, Aleksa?
— Šta je?
— Što ti meni, bolan, ne kažeš za tvoga Stanka. Kad sam ja to koga upropastio?…
Aleksa je ćutao.
— Ja njega volim kao da je na mom srcu odrastao. On je dobro dete!… Neka mi govori ko što hoće, ali od njega nema boljeg momka u Crnoj Bari… Sad što je malo zgrešio… šta ćeš?…
I sveti su grešili… Aleksa senu okom.
— On nije grešio! — reče oštro.
— Jeste! — reče Marinko.
— Lažeš!… Ama krivo sedi, a pravo govori!…
Marinko razvuče usne. Njemu senu nešto kroz glavu.
— Hoćeš baš da ti kažem pravu istinu? Tvoj Stanko nije kriv. Ako si ti ukrao, to je i on! — reče i ozbiljno pogleda Aleksu.
— Pa ti reče…
— Ja jesam rekao, ali nije!… Ja sam morao reći!
— Morao?… A ko te terao?…
— Onaj kome se može.
— Turčin?
— On…
— A što?
— Ne znam… Ni danas ne znam.
— Daj mi malo vode! — reče Aleksa.
— Daću, ali da mi kažeš nešto.
— Šta?
— Gde je Stanko i družina?
Aleksa pusti kašiku u lonac i pogleda ga strašnim pogledom. Ali Marinko mu je gledao pravce u zenicu.
—Kaži… kaži!
— To nećeš nikad doznati!
— Hoću!
— Nećeš, velim!
— Ha-ha-ha! — nasmeja se Marinko. — Pa lepo!… Ako neću doznati, i ne moram!…
Daj to ovamo!
Pa mu ote lonac iz ruku i pođe.
— A vode?
— Kad kažeš gde je Stanko! — reče i zatvori vrata.
Gorilo je grlo Aleksino od one slane ribe i pasulja. Kao da je neko žara nasuo.
Najedanput ga obuze jaka vatra, obujmi mu glavu, žile nabrekoše a krv poče strujati naglo, besno.
On oseti žeđ, užasnu žeđ… Pamet ga poče ostavljati, i on se sruši sa stepenica u onu kaljugu…
— Vode! Vode! — rikao je.
— Hoćeš kazati? — pita spolja Marinko.
— Neću!
Najedared sve zaćuta…
On skoči kao pomaman i stade vikati:
— Mučite me!… Ubijte me!… Secite mi parče po parče mesa sa tela moga — neću kazati!… Gadovi!… Gadovi!…
I onda stade gaziti i tabati po ovom blatu… Udari rukom po vlažnom zidu… Kad oseti vlažnu ruku, on je prinese svojim suvim usnama i okvasi ih.
I on stade kupiti vlagu sa zida… Kap po kap uzimao je na ruku, pa je s ruke usnama uzimao.
Ali to mu još više razdraži žeđ… Osećao je u sebi čitavo ognjište koje treba zagasiti… On stade čupati kose i derati odelo na sebi… Zatim leže u blato i stade se valjati…
Osećao je kako blato hladi njegovo vrelo telo… Onda oseti kako mu nešto hladno mili po koži… Zatim mu se učini da se ruši i lomi tavanica nad njim…
I on ugleda nebo oblačno, tamno… I kao pade plaha kiša i ona mu orosi lice… I kapi se slevahu u grlo njegovo… I te kapi pojiše ga, hladiše, i kao bi mu dosta, ali on ne može više maći… A one se ulevahu najpre polako, kap po kap, a posle bujicom… I on oseti kako ga voda guši. Hteo bi da se otme, ali ne može… I on poče da se napreže, ali mu se nijedan mišić ne lomače…
On izgubi svest…