Deo 3, Poglavlje 10: Zbeg
Nemoćno i nejako napustilo je svoj mirni krov, pa se sklonilo u dubravu, u goru… A i kud bi moglo! Nebo je visoko, a zemljom hode dušmani. Šuma je branila slobodu, neka ona očuva i nejač!…
Drenova greda bila je sklonište. U tom gustom, šumskom sklopu siročad srpska tražaše zaklona od ljute, nečovečne najezde, što je ubijala starce i čerečila nejaku dečicu…
Preko stotinu porodica bilo je na tom jednom mestu, a sve je živelo jednom dušom kao da je jedna…
Ništa tako ne može zbližiti ljude kao nevolja. Tu je jedna duša i jedno srce. Sve to oseća, sve plače… Tu je sêdi starina đedo, tu je sêda starica naka. Ranom zorom sve trči ruci njihovoj… Sve se oči upiru k nebu i sve šapće jednu istu molitvu:
— Bože! Sačuvaj nas!…
A žalost beše pogledati!… Ko je šta mogao poneti, poveo je: neko hrane, neko omršaja, neko drugog kakvog smoka, neko haljetak, neko ponjavetak… I to što se imalo delilo se…
Kako se spuštahu noći prilično hladne, to su starci vodili brigu o nejači.
Oni praviše kolibice i kopahu zemunice. Žene im pomagahu u tom poslu vrlo revnosno. Obarale su šumu i prevrtale crnu zemlju… Stari Trčag, koji beše u neku ruku kao starešina zbega, uzvikivaše:
— Tako, deco, tako!… Alal vam vera!… A čija si ti, snaho? — upita Jelicu, koja iđaše pod grdnim teretom jednog stuba kao delija.
— Ja sam iz Aleksića kuće! — odgovori Jelica.
— Da nisi Stankova?
— Jesam.
— Da si živa i zdrava! Što valja-valja! Valjan on, pa mu i čeljade valjano!…
Jelica porumene, pa ode gledati posla.
Na jednoj strani deca pište, na drugoj nemoćni uzdišu…
Jelica malo-malo pa otrkne da vidi Petru… Petra je bolovala, ali ne od kakve bolesti; videlo se kako su godine i briga stropoštale nekadanju snagu, pa sad védi i nestaje je kao snega pod prolećnjim suncem…
— Šta radiš, majko?
— Ništa, ćeri!… Gledaj tamo posla, nemoj za me brinuti!… Eto… ja ću decu malo zabavljati…
I priđe dečici:
— Hodite baji!…
Dan je prolazio u radu. Pred veče se razdade po malo večere, pa se spustiše na crnu zemlju…
I noć ovlada… Ništa se više nije čulo, sem popka, što onako tajanstveno peva svoju pesmu te njome, naročito u ovim prilikama, nagoni još veću setu na dušu…
Jelica je spavala tvrdo posle dnevnog umora. Najedared Petra diže glavu i stade je buditi.
— Jelo!… Rano!…
Jelica otvori oči, pa onako bunovna upita:
— Vičeš ti, majko?
— Ja, kućo.
— Da nisi žedna? — Da ti nije zima? — upita Jelica i stade skidati sa sebe pokrivač da je pokrije.
— Nije, rano!…
— A da ti nije zlo? — reče Jelica i stade se dizati.
— Sedi, čedo moje! Nije… Sasnila sam ružan san!…
Jelicu lednu nešto u srce. Najedared joj proleteše i polja, i šume, i bojišta ispred očiju. Glas joj drhtaše kad zapita:
— Da nisi sanjala njega?
— Jesam.
— Pa?…
— Upravo nisam sanjala njega nego Surepa. Dođe mi, nasloni ruku na rame, na reče: ti spavaš serbezno, a tvoj sin leži ranjen!… Ja se samo trgoh…
u taj mah začu se bahat, kao da neko ide. Jelica skoči i vide neke ljude kako nose nekoga na nosilima.
Ona se okameni.
— Šta je?… Ko je to? — pitala je Petra.
Jelica ne umede ništa reći… U taj par i ljudi stigoše. Jedan od njih odvoji se i priđe Jelici.
— Šta radiš, Jelo?… Je l, mi majka živa?…
To beše Stanko.
Jelicu prođoše žmarci, a Petra, kako beše pokušala da ustane, samo klonu, jer joj se podsekoše noge.
— Živa sam, rano moja!… Hodi ovamo da te vidi majka!…
Stanko joj priđe ruci.
Smotri majka uvezanu ruku, pa ciknu:
— A šta je to?!
— Ništa, majko, ranjen sam!…
Zbeg se poče buditi. Surep ode tražiti svoju baba-Stoju, da ranjenike vida…
— A ko je to na nosilima?…
— Zavrzan… On je teško ranjen, — reče Stanko.
— Je li još živ?
— Živ je!…
U taj mah stiže Surep sa baba-Stojom.
— Ovamo, bako, ovamo! Ovde su ranjenici.
Baba priđe nosilima. Išla je pogureno, oslanjajući se na štap.
— Da je malo videla! — reče.
Surep se maši pasa i iza silaja izvuče veliki kolut voštanice. Pritrča vatri i zapali je, pa prinese ranjeniku.
Zavrzan otvori oči i gleda oko sebe. Baba se naže nada nj.
— Gde si ranjen?
— Svuda, moja bako.
— Onda… A je l’ privezano?
— Jeste! — reče Surep.
— Neka stoji do sutra!… Ne vidim!… Ali neka se sklone ljudi, da ih ne bije vedrina…
— Evo, ima koliba…
I Zavrzana odneše u kolibu…
— Hajde, Stanko, i ti se odmori! — reče Surep.
— Baš sam umoran!… Pravo veliš… Videćemo se, samo da malo odmorim snagu…
Ali ni Petra ni Jelica ne htedoše ga više pustiti. Digoše se s ponjavama i jastucima te u novoj kolibi namestiše ranjenicima taku postelju kakvu svoga veka nisu imali…
Stankova majka sa snahama dvoraše ranjenike. Ona više ne beše nemoćna. Gledala je babu Stoju, pa je iz njenih očiju čitala zapovesti.
— Ala su im vrele glave! Dajte, nakvasite kakve krpe…
U trenutku su bili nakvašeni ubrusi na glavama ranjeničkim. I oni pospaše.
Surep pogleda oko sebe pa, videći ljude što doneše Zavrzana gde stoje, reče im:
— Idite, spavajte!
— Pa i ti se malo odmori — reče mu baba Stoja.
— Ja nisam umoran. Ja ću sedeti kod njih… A vi… tajac!… Neka spavaju!…
To reče, pa ućuta. Pogled mu je počivao na ranjenicima…
I zaćuta sve kao zaklano… Samo se čuo popak…
Poglavlje 10.1.
Ali izneveri lepo vreme. Čim prođe ponoć, poduhnu od Drine hladan vetar… Nebom se počeše valjati sivi oblaci… Ovde-onde viđaše se po neka sjajna zvezda kako dršće i napreže se da prosija, ali je oblak hvata kao pauk muvu…
Pred zoru poče kiša, ona strašna sitna kiša što prodire kroz kožu do kostiju, od koje ti i sama duša ozebe…
Ozebla siročad poče plakati. Sve se najedared poče brinuti da zaklona nađe. Zbeg ožive, ali ožive piskom sitne nejači. Stariji se digoše ložiti vatre da bi ogrejali siročad i svoja ozebla srca.
Čudno je odjekivala u noći ta niska. Kao da gledaš male ptiće u gnezdu kako gladni i ozebli majku traže… Stariji su hukali.
— Bože Gospode!… Što ne podrža lepo vreme!…
— Da bi još za koji dan, dok kolibe ne pogradimo ili bar zemunice ne iskopano!…
— Zar ovo nije jad?… Eno jadne Stake… umire! — reče jedna baka.
— More, i naživela se!… Ali eno Pera, jedinac Živanin, umire!… — odgovara neko.
— Vala, ne znam koje mu je veća nesreća ja l’ to, ja l’ porađati se! Eno, onamo se jedna porađa! — reče jedna žena.
I tako je išlo. Jauk i zapevka prolamahu nebesa. Jedan starac reče:
— Ovo se i bog, bože oprosti, digao na nas zajedno s Turcima!…
Ta graja probudi ranjenike. Stanko otvori oči i pogleda nada se. Vide majku, ženu i snahe gde stoje više njihovih postelja, umuzgane od suza… Vide i pogruženo lice Surepovo, koji se okamenio.
— Šta je to?… Što jauče taj narod?…
— Ćuti! — reče mu Surep. — Bog čini svoje!…
Stanko poče da se diže, ali Surep ga zadrža…
— Ne ustaj!… Ne možeš ništa pomoći!… Napolju kiša, a sirotinja gola i bosa pod nebom!… Lezi!…
Stanku klonu glava… Poćuta nekoliko trenutaka, pa reče:
— A što će ovde ovolike ponjave i guberi?… Nosi tamo!…
I onom zdravom rukom poče bacati pokrivače sa sebe…
— Ne pomaže to kad srce ozebe! — reče bolno Surep.
— Oh!… Što nisam poginuo! — reče Stanko, pa se svali u postelju…
Zadrhta srce materino, pa je poče pogurkivati to napred, to nazad… Strašna beše želja Stankova, toliko strašna da joj sledi jauk na usnama.
On dođe sebi i vide njeno lice. Vide Jelicu kako stoji kao svetiteljka kad je na muke meću. Dve mu kapi kanuše iz očiju i on prošaputa:
— Oprostite!… Sad mi nije do mojih rana!… Gore je ovo!…
A kad zabele zora, on viknu:
— Surepe!
— Šta je?
— Na posao!
— Šta ćeš?
— Što se god može uraditi! Ašov i sikiru u ruke!… Do mraka se ovaj narod mora skloniti ma pod kakav bilo krov!…
— Dobro, Stanko! — reče Surep i iziđe iz kolibe…
Napolju se čuo njegov glas kako odjekuje zapovednički.
— Ovamo ti! Daj to granje ovamo!… Hajde vi, idite i doterajte slame!… Šta si se ti ulenio!… Dede, dede, snašo!… Tako, živa 6ila!… Dobro je!… Daj onu siročad ovde!… Hodi i ti, bako!… Jeste gotovi vi tamo?… Dobro je!… Daj one četiri porodilje! Šta, još dve?… Daj i njih dve!… Tako!
Razdanilo se. Surep je jurio na sve strane, zapovedajući i pomažući. Radilo je to kao jedna ruka pod njegovim oštrim nadzorom…
Dok je on nadgledao posao, baba Stoja opra i priveza rane ranjenicima.
— Stojo, sestro!… — šaputala je Petra. Može li preboleti?
— Kost mu je samo prebijena, nije razmrskana… Moći će!… Mlada snaga, na mlada i kost, ne brini!… A i ovome je dobro. Mnogo se krvi odlilo, al’ rane nisu strašne. Ne brini!… S božjom pomoću sve će dobro biti!…
— A jesi li namestila kost?
— Jesam… jesam. I utegla sam!… Ništa ne brini!…
Opet se razleže zapevka:
— Šta je? — pitaše Stanko.
Jelica izide da vidi. Zamalo i vrati se.
— Deca neka pomrla… — reče snuždeno.
— Jadna sirotinjo! — reče Stanko. — Dokle ćeš nas, bože, mučiti!… Zovnite mi Surepa.
Jelica opet izide. Ne potraja dugo, vrati se sa Surepom.
— Ima li ovaj narod hrane?
— Ima nešto malo. Zato sam naredio te je nekoliko njih otišlo u Radenković, nekoliko u Banovo Polje, a nekoliko u Zasavicu, pa da iz ambara donesu hrane ovamo. Ovde blizu ima dve vodenice, pa ćemo to samleti. A naredio sam da doteraju i stoke.
— Dobro si učinio!
— Baš sad dižem nekoliko velikih vuruna za pecivo hleba.
— Dobro je.
— Pa ću narediti da se doteraju kazani da se i kuva štogod…
— Svega si se setio!
— Još se ovde ima puno posla!… Treba mi podići kaku talparu gde će se brašno držati…
— Je li se sklonilo sve?
— Još nije. Ali sve što je nejače i bolesnije sklonio sam!… Još rade…
Stanko dahnu dušom. Pogleda zahvalno Surepa, pa više za se reče:
— Da bar mogu mirno bolovati!
— A šta ti radiš? — upita Surep Zavrzana, kom je ležao otvorenih očiju.
— Slušam kako pametno zapovedaš! Hvala ti…
Prođe nekoliko dana. Surep sa ono nekoliko ljudi beše udesio sve stvari u zbegu, te je imalo nekog reda. Sad već ne beše nikoga bez krova i hrane…
Ali ružno vreme dojadi. Sitna kiša i hladan vetar ne prestajahu… Vazduh težak i pun vlage.
Svako jutro osvitaše po koje mrtvo telo; svaku zoru dočekivala je nova zapevka… Strašna bolest srdobolja nosila je kao oštra kosa i ostarinu i omladinu…
Međutim, ranjenicima je išlo nabolje. Groznica već beše popustila, a zdrava krv i mlada tela nisu prečila puta ozdravljenju… Zavrzanovo zdravlje je bolje napredovalo od Stankovog, jer njegove rane behu lakše. Ali tek ni Stanku ne beše rđavo…
Baba Stoja je s nekim dostojanstvom vršila svoju dužnost. Ona je poimala koliko vredi njezino znanje, pa se nekako i sama dizala.
— Stojo, sestro!… Je li bolje? — pita Stankova majka uvek kad Stoja ranu odavije.
— Bolje je — veli Stoja ozbiljno. — Mlada krv, zdravo meso… Ozdraviće pre nego što mi i mislimo. Čekaj samo dok mu previjem ovaj melem što čisti…
— A da neće ostati sakat?
— Neće… Evo, vidiš, kako niče prstima…
Jelica je sa strahom i trepetom gledala u ranjenika… Iako bi se toliko puta glasno zajaukala, opet onaj urođeni stid, što ga je sa majčinim mlekom posisala, ne davaše maha ni njezinom srcu ni njenim osećanjima. Srce bi joj silno zalupalo i krv udarila u obraze kad bi gde čula Stankov glas, ali se svakad za vremena uzdržala da ne oda bola duše svoje…
Samo je jedno tištalo ranjenika. Stanko bi vazda, čim bi oči otvorio, pitao majku ili Jelicu: eda kakvog glasa od pobratima?… Pa kad bi čuo da niko ništa ne javlja, sklopio bi oči i ućutao.
Tako je išlo jedno za drugim osam jutara. Zavrzanu je bilo dobro. Mogao je sam izlaziti iz onog kolibarka i pogledati nad sobom sivo, oblačno nebo… Stanko, iako mu je bolje bilo, još nije smeo izlaziti, jer mu baba Stoja nije dala maći…
Deveto jutro osvanu Deva u zbegu… Neka čudnovata sila diže Stanka na noge. Zaprepašćenim očima gledaše Devu, ne smejući ga zapitati šta je bilo…
Pametno oko Devino smotri to, pa da bi ga umirio, reče:
— Ne brini! Dobro je.
— Dobro?
— Kako se samo poželeti može! Već je treći dan kako ono Turaka što osta u životu presaldumi, jer ih je mnogo ostalo na našoj strani u poljani…
Stanku senuše oči radošću. Zavrzan i Surep stali i raširili ruke kao da bi nekog hteli zagrliti.
— Pa da vidiš, i nas je bilo dosta… Došao Đorđe, pa Luka, na Stojan, pa Jakov… Ala ih se natukosmo, do mile volje!… Ja mislim da im skoro neće pasti na um da Drinu prelaze!… To je bio strašan lom, koji se ne da ni opričati!…
I tu Deva sede pričati o borbi, o dolasku vojvoda i Vožda, o junaštvu Kara-Đorđevom i o tome kako je sobom nišanio i palio iz topova…
Sve beše zinulo slušajući Devinu priču. Ranjenicima sevahu oči od zadovoljstva. Više nisu osećali rana, kao da ih i ne beše na telu njihovom…
Baba Stoja reče:
— Stanko, rano, lezi ti.
— Nemoj, bajo, molim te! Ti ne znaš da me ovo bolje leči i od tvojih melema!… Pa, veliš, sve ste rasterali? — pitaše opet Devu.
— Sve.
— I više nema turskog uva u Mačvi?
— Nema. Još mi Stojan reče da će vratiti narod iz zbegova kućama…
— O, hvala ti, bože!… A je l’ se vratio moj pobratim?
— Danas se vraća. Večeras će biti u Parašnici… I pozdravio vas sve.
— Pozdravio?… Hvala mu!
— I odmah, sutra, eto ga na Drenovu gredu da vas obiđe…
Žene ponudiše devu ranijom. On se malo napi, pa se diže.
— A kuda?…
— Da prođem malo zbegom, ne bih li koga svoga našao.
— Tu su! — reče Surep.
— Svi?
— Svi.
— Jesu li zdravi?
— Hvala bogu!
Deva sede, rekavši:
— Onda ću ih posle obići. Samo kad je bog života i zdravlja dao!…
— Je l’ bilo boja sutradan po našem odlasku? — upita Surep.
— Te još kakvog boja! — reče on.
I onda poče pričati sve do sitnica; a on je znao sve do sitnica, jer se njegovom pogledu ništa nije izmakla. Pričao je slatko, lepo, kao čovek koji je sve očima gledao…
Oni su gutali njegovu priču nedahnimice…
I prođe dan kao da ga neko ukrade… I spusti se tamna noć, još tamnija i strašnija sa one oblačine i vetra…
Ali ranjenici pospaše tako slatko i tako mirno kao da im sve po kući peva od zadovoljstva…
Tišinu noćnu narušio bi samo poneki teški uzdah, koji bi se izvio iz grudi nesrećne majke…