Deo 2, Poglavlje 25: Boj na salašu
Vratio se taman kad treba. Tek su istavili jaganjce. Družina ga dočeka i pozdravi. Zavrzan mu pogleda u oči, pa reče:
— Ti si veseo, harambašo?
— Bog me razveseli!… Danas sam skinuo teret s duše.
— Baš si ubio Lazara?
— Ubio sam ga!… Hvala neka je Gospodu na njegovu daru!… Nisam zapevao od onoga dana kad vam u družinu dođoh do danas, a danas sam pevao svesrdno!…
— Pričaj nam kako si ga ubio! — povikaše sa sviju strana.
— Hoću!… To će mi biti najmilija priča što je do danas ispričah!…
I, posadivši se u jedan hlad, ispriča im ceo događaj… Hajduci su slušali s najvećom pažnjom… Onda-onda prekidali su priču uzvicima.
— Oho-ho!
A kad svrši priču, Zavrzan reče:
— Alal ti vera!… Vidi ti se i po rukama, krvave su.
— Dajte vode da operem ruke, pa da ručamo! — reče Stanko.
Zavrzan uze tikvu i poli mu.
Ručak je svima slatko pao. Stanko je bio veseo kao nikad dotle. Njegova veselost razveselila je sve. Zavrzan je gradio takve šale da se moralo bežati…
Noć se spusti vedra, tiha. Stanko se popružio po zelenoj travi, gleda nebo, a oseća lastak na duši… I san mu pade na oči kao detetu. Spavao je tiho, mirno i bezbrižno kao da je bogomolju sazidao.
Sutrašnji dan osvanuo je vedar i lep. Hajduci su sedeli i čistili oružje. Stanko je nešto razgovarao sa Surepom… dan već osvojio…
Najedared pripucaše puške, ne blizu, no u daljini.
Svi prenuše.
— Šta li je ono? — upita Stanko.
A kad vide da se svi pitaju pogledima, on reče Zavrzanu:
— Prepni se na ovu topolu, te vidi.
Zavrzan se uspuza kao mačka uz deblo. Potraja nekoliko trenutaka u najvećoj tišini.
— Biju se! — reče on.
— Gde? — upita Stanko.
— Oko Ali-aginog Salaša.
— A ko?
— Naši i Turci.
— Oho!… Dakle, nakupilo se ustanika.
— Bogami, dobro se biju.
— Siđi.
U taj par bahnu Deva.
— Šta je? — upita ga Stanko.
— Požuri… Biju se… Turci udarili od Badovinaca, prešli na Prudovima, pa zajmili stoku iz Glogovaca i Sovljaka, te pognali u Bosnu. Ja ti to javim Čupiću, koji je bio kod Erića u Metkoviću, a on odmah potrča i… eno sad… Ja dođoh da i tebi javim!… Požuri!…
Stanko uze pušku i viknu:
— Polazi!
đ I dok dlan o dlan, sve beše spremno, te pođoše.
Stanko je premišljao gde bi bilo najbolje da zauzme mesto. On je želeo da se njegov napad priča. Iskalio je srce, osvetio se, sad je hteo malo slave…
I okrete Podinama.
— Je li, Devo? — upita on. — A ima li koliko Turaka?
— Bogami, dosta. Imaju i svoj šarampov; iskopali noćas…
— A ima ih više od naših?
— Ima…
— Stanite! — reče on družini.
Pa se prepe na jedan hrast, sa koga je video borbu… Razgledao je prilično, pa se tek nasmeši i siđe s drveta.
— Hajd’ sad! — reče i pođe žurno.
Čula se stopa i zveket fišeklija…
Već se kroz debla drveća mogla videti ona krčevina što se zvala Salaško polje… Dim je omotao poljanu, ali su hajdučke oči i kroz njegovu gustinu mogle videti one senke što proleću tamo—amo…
— Hoćemo li, harambašo? — upita Zavrzan.
— Ne… Samo za mnom!…
I dovede ih na kraj česte, što se kao jezik u polje pruža Tu na brzu ruku postavi busije pa stade gledati borbu…
Oko se naviknu da gleda u tamu. I on gledaše borbu strašnu, očajnu. Turci su ustupali, ali stopu po stopu. Odstupali su šancu što ga digoše te noći.
Stanko se premišljao: da li da udari ili da još počeka?… On nije sumnjao u pobedu, ali je želeo pobedu savršenu, pobedu iz koje ni glasnik neće otići da Turcima poraz opriča.
Najedared se nešto prolomi… Izbi bela bugija, pa se onda začu prasak. I to se desi u šancu.
— Šta li je ono? — upitaše hajduci.
— Zapališe naši tursku džebanu! — reče Nogić.
— Jeste, jeste!… Gledaj! — povikaše hajduci.
Napravila se čitava gužva. Ono lagano odstupanje pretvori se u bekstvo. Umesto odstupanja jugu, Badovincima, Turci udariše pravo zapadu, Drini, samo da se što pre Bosne dočepaju.
Ova gužva i ovo bekstvo beše kao naručeno za Stanka. On se grohotom nasmeja, pa reče na sav glas:
— Bog je stari prijatelj!… On to sve najbolje udesi!…
Pa se okrete družini i reče zapovedajući:
— Mir!… Niko ne sme opaliti pre moje šare! Neka svaki dobro gleda!… Pa kad oborimo jednu vatru, onda za noževe. Grehota je trošiti barut bez potrebe. Sad svaki na svoje mesto i — tajac!…
Turci su bežali bezobzirce, a Srbi se naturali za njima… Hajduci su već mogli videti ona zastrašena lica. Stanko ih pripusti još bliže. Uze jednog na oko i opali… Vatra osu… Turci stadoše kao ukopani. Hajduci iskočiše s golim noževima, kao kurjaci!… Nasta jauk i piska… Stanko se probi kroz turske redove, obarajući oko sebe kao što dobar kosac obara zelenu travu…
I sami Srbi zastadoše iznenađeni…
Međutim, hajduci su činili svoje… Leševi turski padahu oko njih kao gnile kruške. Stanko je proletao na sve strane. Zasukao rukav, a jatagan mu seva…
— Ne daj!… — viknu neko.
Jedan Turčin na dobru hatu projuri gazeći leševe braće svoje. Za njim se naturio glavom Stojan Čupić, ali Turčin se dokopa šibljaka i zamače u gustiš.
I ovo što beše pršte kud koje. Hajduci se nadâli za njima da ih do jednoga potuku…
Na bojnom polju ostaše samo Srbi. Bitka beše svršena…
Čupić dojaha na svome vrancu.
— Čija ovo beše četa? — upita Čupić.
— Moja! — odgovori Stanko ponosito.
Čupić odjaha konja.
— Hodi, sokole, da se poljubimo!… Alal da ti je ono srpsko mleko što te zadojilo! Ejvala ti na ovakom junaštvu! I da si mi juče kuću zapalio, oca ubio — danas bih ti sve oprostio!
I poljubiše se.
Srbi skočiše sa sviju strana. Stanko smotri oca, popa Miloja, Katića. On im pritrča ruci…
Aleksi su lile suze potokom… ljubili su se kao na svadbi a ne na razbojištu…
Kad se malo pribra, Stanko se okrete svojoj družini:
— Ima li još ko od vas zajma nevraćena? Ima li još ko da se sveti?
Svi su ćutali…
— Onda, braćo, imamo jednog strašnijeg krvnika!… Njemu ćemo se od danas svetiti! do danas svetismo sebe, a od danas da svetimo slabe i nejake!… Pristajete li?
— Pristajemo! — grmnuše hajduci.
— Kad pristajete, a vi čujte!… Od danas nema harambaše ni hajduka, od danas smo pobunjeno roblje što jaram skida! Neka preka ćelavo teme!… Treba mu seme zatrti onako isto kao što on naše htede!…
— Treba, treba!…
— Onda, braćo, priđimo bliže braći našoj!… Izmešajmo se s njima!
I hajduci se izmešaše s ustanicima.
— Stojane! — okrete se Stanko Čupiću — primaš li nas?…
Stojan ga samo zagrli…
I na krvavom razbojštu nastade veselje, što je nebo prolamalo… Odjekivali su od vesele pesme oni luzi i dubrave što su vekovima jauk prenosile… I sama Drina valovita zažbori veselije… Njeni talasi žuborahu priču: da se diglo roblje na tirane, ali da se diglo onako kao što trava u proleće iz zemlje niče. I kao što zelenu travku niko ne zadrža, tako ni raju niko umiriti ne može: jer se digla ili da izgine ili da dahne svetim zrakom slobode!…