Deo 3, Poglavlje 1: Ustanak
Došla je kosa do brusa. Kipelo, kipelo, pa prekipelo. Prva puška odjeknula je po svima krajevima mačvanskim, i svaki koji je ma i najmanje osećao srca u grudima, digao se na oružje.
Ali znate li šta je to kad ratar ostavi svoj plug, pa se leti oružja?… To znači: borbu na život i na smrt, borbu očajnu, večitu… Ratar se više ne vraća plugu, njegova ruka više ne drži rucelja plužnih, on čak i ne sanja više o svome pređašnjem životu. I slavni pesnik ustanka našeg, Višnjić, rekao je tom prilikom, posle boja mišarskog, jednu istinu, koja će ostati večita. Tice gavranovi dovikuju Kulinovoj kadi:
Ne ide ti Kulin kapetane,
Niti ide niti mu se nadaj,
Nit’ se nadaj niti ga pogledaj;
Hrani sina pa šalji na vojsku —
Srbija se umirit ne može!…
Više čovek nije mogao poznati ove mirne ljude. Pogledi im postaše munje, a reči gromovi. Ko proučava ono doba, kome dođu do ušiju razgovori tadanjih boraca, taj će steći jedno uverenje: da se u to doba govorilo nekim osobitim jezikom, da se vladalo vanrednom pribranošću. Svaka rečenica iz usta njihovih bila je puna duha. Neka mi oprosti istorija i svi slavni Nemanjići, ali ovo doba, doba od 1804. pa do 1813, ja zovem dobom herojskim… Gledajući na njega, možemo s ponosom svetu u oči pogledati. Ono nam je dalo junaka kakvih može imati samo mitologija… Ne mogu nas začuditi Termopile, jer smo ih imali u najskorijoj prošlosti. Svaki, pa i najslavniji primer istorijski, mi možemo s ponosom pogledati, jer smo ih po nekoliko imali u našoj istoriji…
Neka mi se oprosti što ću, rad boljeg obaveštenja, reći koju u zaštitu Mačvana, da bih, s jedne strane, pobio ono što neki naši istorici, u silu boga, htedoše naturiti tim slavnim borcima-mučenicima, a s druge, da bih im mogao odati dostojnu poštu.
Kao što sam još u početku rekao, Mačva je ravnica koja se proteže od Vidojevice do Save, dakle duž reke Drine, koja je granica između Bosne i Srbije.
Drina je besna, hučna i valovita, ali nije velika. Omanje čete turske, pa i pojedinci, duž cele obale imali su svoje brodove i navoze: gde su htele, mogle su prelaziti iz Bosne u Srbiju.
Na taj način Mačva je postala poprište ćefova. Ko je hteo, taj se mogao natresati. Pa da je bar ostalo na natresanju, pa da se i oprosti; ali tu je bilo tako krvavih događaja da ih čak mi, najbliži potomci tih mučenika, već smatramo kao bajke…
I tako se to patilo i mučilo. Jedan dan je osvitao kao i drugi. Niko nije bio siguran ni sa životom, a džaba ti sa ono malo muke što je stekao. Živelo se u strahu, obamiralo se od svakog glaska…
Kad je pojedincu dotužalo, on se digao u goru. Puška je pukla, ali je njen odjek više plaše nego hrabrio… Nije tu čoveku stalo za njegovom glavom; srce se cepalo kao dronjak, a suze kamenile kad pogleda nejač gde stoji na gujinoj rupi…
Poglavlje 1.1.
Puška je pukla u Šumadiji, upravo prva je pukla u valjevskoj nahiji… Ona je odjeknula i počela pribirati oko sebe čoveka po čoveka. diglo se sve, samo Mačva ćuti…
Da li smemo mi to ćutanje u takvim prilikama nazvati kukavičlukom? Pitam: smemo li mi to?… Ne. Jer ako je to kukavičluk, kako onda treba krstiti naše držanje danas: kad nam je na vladi kršteni Srbin, kad je tu štampa, koja svaku sitnicu proprati, kad su tu i sloboda reči i sudovi i sve? Kako onda naše držanje treba nazvati kad se pogledamo u doba reakcije?…
Ne osuđujmo, dakle, kad nemamo srca ni onoliko koliko su oni u peti imali. Skinimo kape pred tim ponosom naše istorije i poklonima se…
Poglavlje 1.2.
Počeše najedared nicati čete kao iz zemlje. Stojan Čupić stavi se na čelo svima. On posta vojvoda i stade postavljati starešine, koje će mu čuvati drinsku granicu.
Na Mišaru te iste, 1806. godine, nađoše se Mačvani sa ustanicima. Tu su se borili kao lavovi. Jauk i zapevka kade Kulinove, to je jauk Bosne, koja je u toj borbi pogubila najbolje i najvrednije sinove svoje…
Posle mišarskog boja vratiše se kućama i stadoše čete četovati. Katić je postao bimbaša, kome su predani ljudi što čuvaju granicu. Zeka stade kupiti pod svoju zastavu sve što ne imađaše „nikog svoga do boga miloga“, što mu je „poginuti kao popiti čašu rakije“. On se smesti u Parašnici, gde se podigoše kolibe u kojima plandovahu „goli sinovi“, što behu strašnim Turcima od najuređenije vojske ćesareve. Prota Smiljanić je četovao na svoju ruku. To beše junačina kakvog samo vek rađa. On je verovao da mu Turčin Bošnjak, ili kako ih je on zvao: balija Bošnjak, ne može ništa učiniti.
— Ako ja poginem od ruke balije Bošnjaka, ne kopajte me!… Bacite me u…
Ta je njegova reč sokolila sve. Sve što je s njim bilo verovalo je da je tako…
Ilija Srdan je čuvao straže od Turaka što na Lešnici prelaziše Drinu…
Pa da ne pominjem ponove i mnoge druge. Ja brojim ljude čije junaštvo može doći u mitologiju. A svaki pojedinac zaslužio je da ga istorija slavi!…
Te su čete krstarile Mačvom. One se brinuše o nejači. Ostali se vraćaše domovima da gledaju ili bar da naređuju domaće poslove.
Skoro svaki dan bilo je ovde-onde okršaja. Ovo što se odmetnulo nije moglo mirovati. Ako Turaka nema da sami naiđu, onda ih oni potraže. Katić je bar dvaput u nedelji sa svojim pandurima prelazio Drinu da Turke u njihovom gnezdu potraži. Zametne čarku, izazove ih, namami preko Drine, pa bije. Tu mu je vazda bio Zeka sa svojim „golaćima“ u pomoći… Nema stope zemlje mačvanske krvlju nezalivene i kostima nepotrušene…
Poglavlje 1.3.
Šta li se činilo sa onima koji behu slabi i nejaki?…
Gde je god turska najezda jača, kud je poveća turska najezda prolazila, tu su kuće i kolibe bile prazne. Narod su vojvode i buljubaše iseljavale u severozapadni kraj Mačve, blizu reke Save, kako bi ih, u slučaju kakve nevolje, ja pogibije, mogli na čamcima preko Save prevesti, te ih skloniti kod braće Srba u Sremu…
Ti skupovi staraca, nemoćnih staraca, žena i nejake dece zvali su se zbegovi. Čitava sela behu u tim zbegovima. Ustanici su se brinuli za hranu a ostalo kako je dragom bogu volja.
Mesta sklonitija nisu ni išla u zbegove. Tu se vodio domaći život, ne onako kao pre ustanka, ali bar je čeljad bila pod svojim krovom zaklonjena, ako ni od čega, ono od zla vremena.
Međutim, borba se bila iz dana u dan. Nije bilo većih sukoba, ali je vazda bio po koji buljuk Turaka, koje su ovi presretali i tukli. Svoje su mrtve, Srbe, sahranjivali, a Turke su ostavljali da ih jedu ptice grabljivice.
Plugovi počeše rđati, ali se tim više svetlela duga šara, koja je ovom vekovnom robu bila i otac i majka…
Niklo je, raslo, napunilo, procvatilo, zametnulo se, na sazrelo… Sad mu je gida kao devojci udati se. I kad je to vreme došlo, onda je i onaj bednik postao junak. Strah je iščileo iz srca, došlo je doba osvete. Sad treba svetiti prolivenu krv od Kosova.
„Niče raja ka’ iz zemlje trava.“