Deo 2, Poglavlje 14: Novi kmet
Kmet Jova odmah iz onih stopa diže se popovoj kući, jer je još u polasku rekao popu da ga kod kuće čeka.
Pop je bio toliko nestrpljiv da kupe mogao u kući sedeti nego izide na onu kišu pa izgleda kad li će kmet.
I, kad ga ugleda, on mu pođe u susret.
— Šta je? — upita ga.
— Mani! — reče kmet i mahnu rukama.
— Zbilja, šta je?
— Ništa. Htede me satrti. Ja sam se vladao onako kao što si mi ti rekao, i čini mi se da ga je to još više ražestilo…
— Pa?…
— Ništa. Reče mi samo da se koliko sutra odrečem kmetovanja…
— Da se odrečeš?!
— Jest, da narodu vratim štap, jer „nije, veli, za tebe“.
— Pa, onda?
— Onda ništa više. Ja rekoh da se smuši, tako me napade…
Pop se zamisli. Njemu to nikako nije išlo u glavu… I dosad je bilo Turaka u Crnoj Bari, ali se nisu mešali u seoska posla…
— Pa, neka bude, najposle. Ti nam vrati štap, a mi ćemo ga opet dati tebi.
— Nemoj, more! Prođi ga se! Zar ne vidiš da je pust?… On nema volje da ja kmetujem… Pa lepo, i ne moram! Naposletku, dosta sam i kmetovao…
— Onda, znaj, Jovo, šta nam se sprema!… Znaš li ko će nam biti kmet?
— Ko?
— Ivan… To ti je tako istina kao što je bog na nebu!… Ja bih glavu smeo založiti!…
Kmet samo sleže ramenima.
— Pa šta bi mu sad?
— Sad ništa, ali moramo biti na oprezu. Ivan će povući ljude za Turčinom.
— Mi ćemo gledati da ne damo.
— Tako ćemo nešto i raditi.
Kmet Jova se diže kući da naredi Simi da selo sazove…
I sutradan okupiše se starine kod sudnice.
— Braćo! — viknu Jova sa doksata. — Ja sam vas pozvao da vam kažem: hvala na počasti! Ja više ne mogu biti kmet. Kuća, pa starost i slabost, pa, najposle, dosta se i kmetovalo… Evo vam, braćo, štapa, podajte ga kome između vas…
I pruži štap.
— A ko bi mogao biti bolji od tebe? — reče nekolicina.
— A što to činiš, Jovo?
— Ne mogu, braćo, više!… Ja mislim da je pravo da se smirim malo…
— Ta ono… — rekoše neki — pravo je; ali nije to baš tako ni teretno, kad si već naučio…
— Čujte, braćo! — reče pop. — U pravu ste i vi i on. On je u većem što to mora učiniti!… Ne pitajte zašto; dosta je kad vam kažem da mora! Nego, uzmite ovaj štap i podajte ga kome drugom.
— Kome ćemo? — stade se pitati narod.
I nasta žagor. Dok najedared iz toga žagora izbi glas Marinkov.
— Znate li, braćo, koga ćemo?
Sve se oči okretoše na nj.
— Ja velim da uzmemo Ivana Miraždžića. Čovek je pošten, dobar, imućan… sve! Ja mislim da će nam on dobro poslužiti…
Kmet i pop samo se zgledaše.
— Pa ne branimo!…
— Dobar je Ivan!…
— Kako da nije dobar!… Dobri smo mi ljudi svi… Ali on je onako okumešan oko svega… — viče Marinko. — Pa šta velite, braćo?
— Hoćemo! Hoćemo!…
— Ama ja bih voleo kad bi opet ostao Jova! — reče Petar Šokčanić. — Nije to što Ivan ne bi valjao, nego što se Jova bolje razume. Ali kad on neće, onda neka bude Ivan… Velimo li?
— Velimo!
— Onda, Ivane, evo!
I on uze štap koji mu Jova pruži, pa ga dade Ivanu…
Ivan se prepe na doksat, pa se poljubi s Jovom.
Popa reče:
— Ivane, da nam se zakuneš da ćeš česno i pošteno vršiti kmetovsku dužnost.
Pa smače s ramena zobnicu, u kojoj mu behu knjige i krst, skide kapu, metnu epitrahilj na vrat.
Svi poskidaše kape. Ivan se prekrsti i celiva krst. Zatim poče za popom govoriti ove reči:
— Ja, Ivan Miraždžić, zaklinjem se živim bogom i svim što mi je najmilije i najsvetije da ću moju dužnost česno i pošteno vršiti, i kako radio, onako mi bog pomogao! Amin.
Onda opet celiva krst.
— Ivane! — reče pop. — Ti si sad kmet. Kao sluga božjeg oltara, hoću da te opomenem da je strašna zakletva kojom si se danas zakleo pred bogom i pred nama. Ti znaš šta je tvoja dužnost, pa je poštuj; a poštujući nju, poštovaćeš samoga Gospoda. Nijednog trenutka ne smeš zaboraviti na ovaj narod i dobro njegovo, jer kad se zakletva prekrši, onda se i duša izgubi. A ko jedanput dušu izgubi, taj je više ne povrati. Nema toga blaga koje bi moglo kupiti mira duši.
Ivana su žmarci prolazili od ovih strašnih reči popinih; on oseti svu težinu nove dužnosti na svojoj duši…
— Popo! — reče on. — Ja ću učiniti sve što mogu i što umem.
— E, neka ti je sa srećom…
Sad nasta ljubljenje… Onda se ljudi počeše razilaziti kućama.
Popa i Jova pođoše takođe kućama. Ivan ih viknu:
— Čekajte, i ja ću s vama.
I pođoše.
— Ama baš da vas zapitam: što vi od mene okrećete glavu?
Ko?
Vas dvojica.
Jok.
Ama vidim ja, popo!… Ne da se to sakriti!… Ja ne znam šta vam je… Pa, čujem da ste čak i Aleksi u kuću išli.
— Jesmo.
— I tamo sedeli s onim lopovom njegovim!…
— On nije lopov! — reče pop ozbiljno.
Ivan ga pogleda.
— Šta veliš, pope, šta?
— Velim da on nije lopov!
— Pa ko je onda pokrao moje pare?
— Znaćeš.
— Ali ja hoću sad da znam! — reče Ivan i stade pred popa.
— Sad se to tebi ne može ni dokazati.
— Što?
— Što si poludeo!
— Šta govoriš ti, popo?!
— Jeste, poludeo si! Ti ne vidiš ništa više nego ono što onaj Kruška hoće da vidiš! Ti ćeš još malo pa, kao i Marinko, otparkivati svaku rečcu što ti ko kaže — Turčinu!… Kako ti tako zanese pamet, ja ne znam!…
— Ali, popo…
— Šta ali?… Pa ti si danas po njegovoj volji izabran za kmeta. On je jučer pretio Jovi čak i smrću ako se danas kmetovanja ne odreče… I Jova se odrekao, a tebe kmeti Marinko Marinković!…
I pop mu se zagleda u oči; zagleda se tako da je Ivan osetio koliko je malen u popovim očima.
— Zato sam ti i rekao ono nekoliko reči po zakletvi. Ti si Srbin. Ako budeš služio Turčinu, ti si pogazio tvoju zakletvu. Sad pazi!… Jer kad te stane savest gristi, onda ti ne pomaže ne samo Kruška nego ni buljuci Turaka!… Sad znaš sve. Volja ti je kome pričati — pričaj! Ja ti se neću ni u što plesti — već ako mi htedneš odvući koga Crnobarca pod Kruškine skute. To ti ne dam!… A sad… Zbogom!
Pa mu okretoše obojica leđa i odoše.
Ivan zinuo od čuda…
Kad ih nestade s očiju njegovih, on se krete najlak kući, duboko zamišljen. Neka ga jeza hvatala od popinih reči…