Deo 2, Poglavlje 16: Prvi susret
Šta ti se nije radilo u Crnoj Bari i okolini da se pohvataju hajduci, pa ništa!… Obili su noge i Lazar i Marinko, pa uzalud. Oni ih pronađu, čuju da su na nekom mestu, jave Kruški i dignu poteru. Pa kad tamo, nigde nikog…
Cela zima prođe u tome vitlanju. Bože!… Kako li se izmenila Crna Bara!
Nema onog veselog zbora ni razgovora. Gde dvojica govore pa treći dođe, oni ućute…
Ivan kmet, a ljudi ga glede gore nego onog pandura subašinog. Njegov Lazar se sasvim odbio od kuće. Svaki u boga dan je pored Turčina, pa tu s Marinkom i Kruškom očajava.
A Kruška?…
Kruška sanja strašne snove. Od onoga dana taku je stravu uhvatio od Stanka da samo treba da čuje ime njegovo pa da prebledi kao smrt… Svaku noć poneko mora sedeti kod njega da mu drži strah…
Nego, ejvala Crnobarcima!
To se sve održa. Popa i Jova održaše megdan. Niko se više ne da ocepiti od svoje braće. Čak je i Miloš Sević postao drukčiji…
To zagorča život Kruški.
Beše već oslavilo proleće. Prijatno beše sedeti uveče pred hanom. Nebo se osulo zvezdama. Iz okolnih bara razlegao se kreket žaba. A Kruška bi se, ništa ne misleći, udubio u tu muziku, pa ko zna dokle bi ostao da ga ne zovnu da spava.
Jedne večeri sedeo je sa Ivanom i razgovarao. Razgovor im beše strašno sumoran.
— E, moj Ivane, moj kmete, što ćemo bolan? — reče Kruška.
Ivan sleže ramenima.
— Ne znam ni ja.
— Tebe baš svi ostaviše?
— Svi.
— Zbog mene?
Ivan je ćutao.
— Je li?
— Nisi ti tome kriv.
— Vjeruj, dobri čovječe, da sam ja blage naravi!… Ja ne znam šta mi je te ne ubijem onoga psa, popa!… On je to sve učinio!… Ali, neka ga!… Doći će mi na ruku!… Oderaću ga živa kao jarca!…
— Gotovo, vala! — reče Ivan. — Ali ja ti velim da od njega crnjeg dušmanina nemaš!… Pa, posle, onaj Aleksa! Bogami, ako mu ti ne sudiš, ja ću mu suditi!… Da ti znaš kako mi prkosi samo!… Onaj moj iz kože da iziđe, al’ ja ga tiškam…
— Čujem da mu je onaj pas opet skoro dolazio… — reče Kruška i naježi se.
— Bio je, ali kao sen. Začas ga nestane. Vrebao sam svu noć oko kuće, na ništa… A došao je kući, video ga Lazar.
— Ja ne znam šta ću!… — reče Kruška.
Pa se zamisliše… Posle podužeg ćutanja Turčin opet reče:
— Ja sam naumio nešto učiniti. Poslaću Lazu sutra u Šabac, neka odnese moju poruku: da mi pošlju kojeg janičara, da poteram za hajducima!…
— Bog te živeo!
— Ako ih tako pohvatamo.
— Sigurno.
— Onda, pošlji mi Lazu.
— Hoću, hoću, kako ne bih!
I sutradan Ivan opremi Lazara u ranu zoru…. Pojahao zelenka, za pojasom mu pištolji i jatagan, a oko ramena šara.
— Dođe pred han, odjaha konja, priveza ga za jedno drvo, pa uđe unutra.
Taman on ukorači, a iza hana se pojavi Deva, osmehnu se, popreti prstom pa zamače u lug…
Dan je osvitao lep. Istok se rumenio kad se Lazar oprosti sa Kruškom, koji izide da ga isprati.
— Pa, dela, da mi s dobrijem glasovima dođeš.
— Ja bih to najviše želeo! — reče Lazar.
— E, srećan put!
— Hvala!… Daj bože!…
Konj zaigra pod njim. On ga pusti, pa ga onda stade šiškati, dok mu ne pusti ràvân.
Jutro beše lepo. Kroz sveže zeleno lišće probijahu sunčani zraci; slavuj se natpevao sa drugim ptičicama, koje pesmom svojom pozdravljaše sunce… Vazduh blag a svež nadimao mu je grudi.
On se baci u misli.
Tako lep dan… Tako sve milo oko njega, a u njegovoj duši pakao… On je nesrećnih, i preko svega još voleo Jelicu, voleo je onim strašnim ljubavnim žarom što bi bio kadar sagoreti sve kao plamen…
I sve je tu, i ona opet nije njegova. A nije njegova samo zato što Stanko još živi…
Zažude mu duša da ga nađe.
„ Samo da ga vidim!… — mislio je. — Samo da ga vidim, pa on više ne bi video beloga dana!… Ubio bih ga kao ništa!… Onda sam ga promašio, ali sad ga ne bih promašio!“
I odoše mu misli daleko, daleko za onim oblacima što se žbunaju po plavome nebu, kao mali jaganjci po zelenoj poljani…
— O čemu ti nije mislio!… O sebi, o ubistvu Stankovom, o Jelici, o Kruški… o svemu… Pa to ode u beskonačnost… Misao beše moćnija, i ona pobeže… On je težio za njom, ali je zaostajao…
I ovlada njime neko čudno neraspoloženje. On oseti ravnodušnost prema svemu… Nije ga se ništa ticalo… I peče ga sunčana zraka, i njemu svejedno…
Onda dođe malodušnost. Put mu se učini vrlo dugačak. Osećao je da ga krsta bole od dugog sedenja na sedlu… On stade da konja odmori i da malo noge popruži…
Pođe peške. Najedanput zec mu pređe put…
Njega nešto teknu. Kroz glavu mu prođe misao, i on je glasno izgovori:
— Ne valja.
I oseti najpre neku hladnoću od onog gustog luga… Zatim ga spopade strah.
„Zar onaj nas ne može biti ovde gdegod u zasedi“ — pomisli.
I nešto ga ledeno prožma celim telom… „Njemu je lako!… On je iza grma. Nanišani, i onda gotova posla… Samo da povuče!…“
On poče drhtati. Plašio se gotovo od svakoga panja.
I stade goniti konja da odmiče…
Odjedared iza jednog hrasta pomoli se jedna ruka; i to baš u času kad on beše tikom pored hrasta. Ta ruka uhvati konja za uzdu.
— Stoj! — začu se glas.
I pojavi se čovek iza grma.
Njemu senuše svetnjaci pred očima. Taj je čovek bio Stanko.
— Dole!
— Dole!… — zagrme opet.
Lazar, ne znajući šta čini, maši se rukom pâsa, trže pištolj i skresa…
Stanko posrte i pusti uzdu.
Konj pojuri trkom, ali ne Šapcu, nego natrag. Lazar ga nije zadržavao. On ga, upravo, nije ni mogao zadržavati, jer je bio izgubio svest. On nije ništa znao ni o sebi, ni o tome što je učinio.
Kad ga je zelenko doneo pred han, kad ga skidoše sa sedla i zapojiše malo rakijom, tada reče:
— Čini mi se sad se nisam prevario. Sad je ubijen.
— Ko? — upita Kruška.
— Stanko.
— Ti ga ubio?!
— Ja.
— Gdje?
— Pred samim Belotićem…
Toga večera pade u postelju, s koje se nije digao šest nedelja.