Deo 2, Poglavlje 4: Potera
Kad svršiše molitvu, zasedoše za večeru. Večera ne beše bogzna kakva: sira, hleba i po neko parče slanine. Ali su je oni večerali tako slatko kao da su u dugu danu crnu zemlju prevrtali.
Zavrzan ne može biti miran, stade zadirkivati Zeku:
— Ama, slave ti, kakvo ti je to ime?
— Kao i tvoje — odgovori Zeka.
— A kako se prezivaš?
— Selaković.
— Po prezimenu bih rekao da nisi rastao na jednom mestu…
— A ko je od nas i odrastao na jednom mestu? — pitaše Zeku. — Nama ne bješe suđeno mir da mirujemo nego da se seljakamo i prebijamo od drveta do kamena!… Svi smo mi jedna svojta, svi smo Selakovići!… Kome je od vas djed temenom u ovu zemlju udario?… ded’, recite!… Nikome!… Stari vaši, kao i ja, pobjegoše, da im bar crijeva ne krče ako zulum moraju podnositi!…
Zeka je govorio lepo, rečito… Čisto se otimao pogled čoveku da ga gleda.
— Tako je, Zeko, — reče harambaša.
— Tako je, ja!… I kad bi mi ko dukčije tvrdio, ja bih mu rekao da ne govori istinu! Moj lijepi brate i druže, Zavrzane, utuvi to pa se ne podsmjevaj niti mome imenu ni prezimenu.
— Oho! — reče Zavrzan — pa ti se kanda ljutiš?…
— Ne, živoga mi boga! Ja volim šalu isto kao ti i ova druga braća. Vidjećeš kako se i ja umijem šaliti usred najljućeg okršaja!… Ma, ovo ti rekoh da znaš da se ovijem stvarima ne šali!…
— Tako je! — povikaše hajduci sa sviju strana, gledajući s nekim poštovanjem svoga novoga druga.
Zavrzan se malo ljutnu.
— Bog je šalu ostavio! — reče on. — I ja, kom se šalim sa životom, što je najpreče, što da se ne prošalim i sa nadimkom!… I, najposle, reci mi pravo, Zeko, šta sam ti ružno rekao?…
— Ništa. Ništa, tako mi boga!… Ali ja mislim: svaki čovjek ima svoju svetinju; i ako što nije lijepo smijati se čovjeku kad se bogu moli, tako isto nije lijepo smijati se svetinji. Ja nemam ništa sem ovoga srpskoga imena — nemoj mi se njemu smijati!…
— Neću, brate! Ja sam te samo pitao kako ti je kršteno ime, jer mislim da Zeko nije kršteno. A ako te to ljuti, neću te više nikad zapitati!
Večera prođe u tišini. Niko više reči ne reče. Svaki je premišljao o Zekinim rečima i davao mu za pravo; čak i sami Zavrzan uvide da je preterao šalom i da je Zeko bio u pravu da mu onako kaže.
Mesec odskočio s koplja, a hajduci su sedeli i ćutali.
Dok reče harambaša:
— Nogiću! Smeni stražu, pa da se leže!…
U mlađega pogovora nema. Nogić skoči hitro, mahnu prstom na nekoliko njih, na tiho i nečujno ode s njima u šumu.
Kad se vratio, harambaša pogleda po družini.
— Stanko! — reče — metni koje krupnije drvo da vatru drži. Sad, junaci, laku noć!…
I spusti se na zemlju.
Zapovest bi izvršena. Hajduci polegaše jedan do drugoga. Zeko se spusti pored Stanka i prebaci ruku preko njega.
Nasta tajac. Čulo se kako šušti lišće na drveću i pesma cvrčkova; malo posle čulo se kako poneko lako hrče…
Stanko se zagleda u nebo. Mesec, prilično okrnjen, uzdizao se lagano sve više i više. Stanko ga je gledao, pa mu dođoše neke čudne misli.
„Blago tebi, meseče! — mislio je on. — Ti sad sve vidiš i sve znaš… Što li nisam nešto zraka tvoja pa da se vijnem u visine i da se spustim u nizine da vidim moje“…
Pa kao nastade neka zbrka. On promeni telom i stvori se zraka mesečeva, pa se diže pravo nad dom u kojem je sveta ugledao.
I srce ga bolom zabole. Vide, ponurene kraj ognjišta, dve sede glave kako suzom iz očiju gase žeravicu… Čuje uzdahe njihove, za koje je svako živo uvo ogluvilo. Niko ih ne gleda, niko im čak boga ne naziva…
I gle! Više nije zraka nego opet čovek. Na oči mu se stade navlačiti magla. I on kao htede okom prodreti kroz tu maglu, ali ona postajaše sve gušća i gušća… I zamota starine i zakloni ih od pogleda njegova. Htede se dići ali ga nešto privezalo za zemlju i neka grdna, hladna ručurda obvi mu se oko vrata, kao zmija, i stade ga stezati… Svest ga poče ostavljati; čuo je samo kako nešto lupa u kotalcu; osećao je kako mu hladne ruke i noge… i zimu oko srca… i… već više ne može ni danuti…
Najedanput spade sav teret. Zraka mesečeva probi kroz maglu i stade mu vraćati život i svest… I kao neka topla i nežna ruka, pade na čelo njegovo, pa poče zagrevati i srce i snagu… On otvori oči, a nad njim Jelica, lepa kao sunčev zrak, rumena kao osmejak zorin… Pa ga glede one lepe oči, pa se smeškaju ona rumena usta… „Jelo!… Zar si ti?!“ — reče on. — A ona klimnu glavom. Ruku metnu na njegove oči, kao da bi rada bila trepavice mu sklopiti. I prošaputa (to je baš lepo čuo): „Spavaj“!…
Neko ga udari u slabinu. On se trže i pogleda.
— Ustaj! — viče Surep, jer to on beše. — Zar ne čuješ koliko gavran grakće?…
On ču zbilja graktanje iz dubine dubrave. Pogleda oko sebe: sve beše na nogama.
Skoči. U trenutku je uprtio torbu harambašinu pa priđe Surepu.
— Je li ono pravi gavran? — upita strepeći, jer graktanje gavranova ne sluti ništa dobro.
— Nije.
— Jȁ, ko grakće?
— Prijatelj… Javlja da se sprema potera i da nam znaju danik — reče Jovica Ninković.
Harambaša je sedeo i premišljao. Najedanput se diže.
— Onu kladu odande navaljajte na vatru! — zapovedi on.
Grdna jedna klada beše nedaleko od njih. Hajduci joj pritrčaše i, dok dlan o dlan, ona već beše na vatri.
— Surepe!
— Čujem, harambašo.
— Zađi ovud po selima pa pričaj kako je na Drenovoj gredi danik hajdučki.
— Dobro.
— Jovane!… Jovica!…
— Evo nas, harambašo!
— Idite u Banovo Polje. Nađite Banovca i kažite mu: u nedelju, koja prva dođe, doći će mu čovek i doneti od mene pozdravlje. Što budem poručio neka uradi.
— Dobro, harambašo!
— Nogiću!… Ti ćeš ostati ovde i veskaćeš se oko svoje kuće. S tobom će ostati Stanko. Ti ćeš mu u svemu biti na ruci, u svemu, razumeš?
— Razumem, harambašo.
Zeka korači.
— Harambašo!
— Šta ćeš?
— Ostavi i mene ovdje!…
— Što?
— Ja sam se sa Stankom zbratimio: rekosmo poginuti jedan za drugoga. Hoću i ja da mu budem na ruci!…
Harambaša poćuta malo, pa reče:
— Dobro, ostani…
Zatim se okrete Stanku:
— A tebi naređujem da Lazara živa uhvatiš, pa da mu ja sudim!… Ubiti ga ne smete pošto je glave na vama!… Ja moram videti toga ugursuza što tako nešto ume podmetnuti krađu čoveku ni krivu ni dužnu!… Ama da mu vlas s glave ne poleti!… Nogiću! Ti mi odgovaraš!
— Ne brini, harambašo!…
— Ako vam do zorova dođe, hajte k Ceru. Ako vam štogod ustreba, javite se kome od ovih ljudi: Banovcu u Banovom Polju, Katiću u Glogovcu, Čonjagi u Salašu, Ivanku u Klenju, pop-Teši u Badovincima, Iliji Srdanu u Prnjavoru. Svuda će vam se dati jela i pića, a svaki od njih izvestiće vas o meni i družini. Ako li vam pomoći zatreba, javite se Devi…
Onda se okrete družini:
— Spremajte se! — reče.
— Spremni smo!
— Polazi! Zbogom, Surepe, Nogiću, Stanko, Zeko… Zbogom!…
— Zbogom pošli!
I za nekoliko trenutaka nesta hajduka u gori.
Jovan i Jovica se stadoše praštati.
— Sad ćete! — reče Zeko.
— Valja nam stići družinu… Zbogom!… Daj bože da se vidimo…
— Daj bože!…
Oni se izljubiše s njima, dokopaše svoje šare, pa zamakoše u lug.
Stanko se zamislio. Nekako mu je čudno izgledalo da su u onoj podmetnutoj krađi pomešani Kruška i Marinko. Obujmi ga živa želja da sazna kako je to bilo, te stoga se reši da smesta ide Devi da ga pita.
Nogić kao da je nazirao šta misli Stanko.
— Odavde ćemo mojoj kući — reče on. — Tamo ćemo se skloniti…
— A zar ne bi bolje bilo da odemo do Deve? — prekide ga Stanko.
— Ne, sokole! Ne smemo tamo. Pa i šta bi?… Deva je zverka. On nikad ne istrčava. On, koliko čuva nas, čuva sebe dvaput više. Nikad harambaša nije otišao njemu, nego on sam dođe te javi, ako je što vredno javiti!… Evo Surepa pa neka kaže je li tako?…
— Tako je! — reče Surep.
— A posle, — nastavi Nogić — vodenica je vodenica. Tu bahne i nezvan. Nego, hajdemo mojoj kući, na ćemo poručiti Devi da tamo dođe.
Pa ustade. Stanku se nemade kud nego se Diže i on, a već Zeko beše gotov i u vatru i u vodu sa Stankom. Pozdraviše se sa Surepom, dok tek Zeko reče:
— A vatru?
— Šta? — upita Nogić.
— Zar ćemo je ostaviti?
— Zar nisi čuo da je harambaša rekao da se ona klada navalja. On nikad ne krije svoga danika, a sad je baš rekao da se klada navalja zato što nas potera goni. Hajd)!
I raziđoše se…
Dok su oni razgovarali, šumom se kretala potera, koja beše pošla da ih traži. Na čelu joj beše Kruška, na konju, i Marinko, koji poskakivaše pored njega.
— Jesu li daleko? — pita Turčin.
— Nisu, tu im je legalo — reče Marinko. — Moje me oko nikad ne vara!… Ti si mi rekao da ih moram pronaći, i ja sam ih našao!…
Pa, pokazav rukom na dim što se lagano dizaše, dodade:
— Tu su!
— Opkolite! — zapovedaše Kruška.
Četa opkoli. Polako, čisto ne dišući, primicahu se oni vatri, koja poče probijati kroz granje… Kad ugledaše jasan plamen, Kruška se prodera:
— Niko da se nije makao! Predajte se!
Gora odjeknu i vrati mu reči njegove.
Pritrčaše vatri — nigde nikog!…
— Ih! — ciknu Turčin i uhvati se za glavu.
— Oba mi oka, tu su bili! — kune se Marinko.
— Ama gdje su sad?…
— Da nisu u zasedi?! — reče Marinko i čisto zinu od straha.
To ih sve opameti, te se počeše povlačiti natrag otkud su i došli.