Deo 2, Poglavlje 8: Tvrdoglavstvo
Čudne misli obujmile Ivana. S jedne strane stid što je tako postupio, s druge strane, opet, prvo obećanje što je dao Turčinu da tako na jalovo prođe…
A nije mu se htelo da vara Turčina, ne stoga što ga se bojao, nego stoga što mu se učinilo da mnogo važi u očima njegovim, pa je hteo i da nadalje u važnosti ostane.
A oni, eto ti sad!… Jedna popova reč raskvari sve!…
„ Što je taki? — mislio je Ivan. — Ja sam mislio da je on pametan čovek, a ono, eto ti sad!… Da bar hoće da razgovara! Pa kad bih mu ja kazao: kako je to čovek kome odistine leži na srcu naše dobro i naša ljubav, on bi video da je tako. Ali šta ćeš mu, kad neće ni da te čuje čim Turčina spomeneš!…“
I baš mu beše žao na popa. Onaki čovek, kao Kruška što je, baš bi se složio s popom. I njih dva mogli bi mnogo dobra učiniti Crnoj Bari… Ovako, ako njih dva udare jedan na drugog, onda, bogami, neće ništa valjati…
„ Ama, što je taki! — reče on skoro glasno. — Pa i onaj kmet! Ono se usproletalo uz popa, pa sad teže ti je sa njim razgovarati nego s popom!… Kako me samo pogleda kad ga htedoh zadržati!… Iz očiju sam mu čitao kao da hoće da mi rekne: a i ti si mi otišao Turcima!“
I opet ga obuze kao neki stid. On je osećao da ima greha na duši, ali je hteo da to sam pred sobom opravda.
„ Ja jesam razgovarao s Turčinom, pa i kazao mu da pop i kmet vrče na njega, ali to je bio samo razgovor… A posle, i Kruška je dobar čovek…“
Pa se uhvatio za tu misao da je Turčin dobar čovek… Mislio je, verovao da im on ništa zato neće… Pa opet, opet nešto ga je peklo na duši; neko čudnovato, neprijatno osećanje obujmilo ga… Da mu je da pobegne od samog sebe, da mu je bar s kim da rekne koju iskrenu…
I, kao naručen, dođe mu Marinko. Pošao od kuće, pa se uvratio. Lice mu se smeškalo, jer je video Ivana kad se od Kruške vraćao.
— Pomoz’ bog, Ivo!
U ovom trenutku Ivan se zaradova. On skoči sa stolice:
— Bog ti pomogao!
— Ja se malo svratih da vidim šta radiš…
— Baš si dobro učinio, sedi… — reče on… Baš sam se osamio.
U svakoj drugoj prilici on bi bio hladan prema Marinku, ali danas on je morao ma s kim razgovarati. A s kim se i mogao razgovarati lepo o Turčinu ako ne s Marinkom?
Marinko sede.
— A gde je Lazar? — upita on.
— Otišao je do subaše, zvao ga.
— Ako, ako… Dobar je to čovek. Bar Crna Bara nije za boljeg saznala!
— Dobar jest, ama nije svima! — izbrblja Ivan.
Marinko upilji u nj.
— A kome to nije?
Ivan mahne rukom.
— Mahni se, slave ti!…
Ali se varao Ivan u računu ako je mislio od Marinka nešto zatajiti. Taj brat ne odstupa lako, samo ako je nanjušio kakvu tajnu. On će jurišati dok je ne prokljuvi, pa da bi ga ti juriši i glave stali…
— Tako ti časnog krsta, Ivane, kome to subaša nije dobar? — stade preklinjati Ivana, a upiljio tako u nj da mu nijedan mišić na licu nije mogao mrdnuti da on ne opazi.
— More, mahni! — reče opet Ivan.
— Što mahni?… Što mi, bolan, ne kažeš?
Ivan je ćutao. Njega opet stade gristi savest.
Kad vide Marinko da Ivan neće da kaže, onda se reši da napomene.
— Baš nećeš da kažeš?
— Ali… — poče Ivan.
— Ne moraš… Ja znam i sam. Hoćeš da ti kažem?… Je li, to su pop i kmet, a?…
A Ivan se ustumarao pogledom.
— Je l’?
— Ta… jeste, oni su…
— A šta im je krivo?
— The…
— Jesi čuo, Ivane! Što jest, jest! Ali kad dođe kosa do brusa, moram reći, pa da bih crkao!… Šta misle ti ljudi?… Neka se oni brate, igraju sa svojim glavama, a ne s našim!… Mrze Turke!… Pa, lepo, niko ih i ne voli!… Ko ih voleo, u kući mu bili!… Zar ti misliš da ja oblećem oko Turaka što su mi mili?… Dabogda oni bili mili bogu koliko meni, ali mora se, brate! Ja se ne mogu s njima boriti! Pa kad to ne mogu, mogu im se malo umiliti; a umiljato jagnje i dve majke sisa!… A Kruška?… Kruška, brate, kao da nije Turčin! Eto, reci i sam!
— Gotovo, vala… — potvrdi Ivan.
— Zar nije on najčovečnije radio sa nama?
— Jeste, nije vajde, jeste!
— Eto, razgovarao si s njim. Je li da je to sladak čovek?
— Jeste.
— Je li da nam svima dobra želi?
— Svima.
— Kao da je odrastao s nama.
— Vala baš!
— A pop i kmet digli se protiv njega?
— Jest.
Samo njima nije pravo!… A zašto?
— Ne znam.
— Teško nama kad imamo take starešine! — zavapi Marinko. — Teško nama!… Zar im je, bolan brajko, malo one čovečnosti! Koga napade? Gde to Turčin nasrnu na kuću ili čeljade čije u Crnoj Bari? Gde? Otkad je on u Crnoj Bari, mi agujemo. Daš bogu božje, caru carevo, agi desetak, pa nakriviš kapu!… Zar nije?
— Jeste.
— Jeste, jeste! A to je sve Kruška!… Onaj Kruška što ga grde naš pop i kmet, ljudi što su omatorili pa izlapili!… Nego… Ivo, brate, njih ne smemo slušati. Oni će nas odvući u propast!…
I Marinko okrete pričati o drugim subašama, o pakostima što ih počiniše koje oni koje drugi Turci po njihnim selima. Sravni sve to s Crnom Barom, pa diže Krušku u nebo. Onda poče govoriti o Lazarevoj krivici:
— Da je to bio drugi koji Turčin, teško tvome Lazaru!… Misliš mario bi on!… On bi pustio Stanka da čini što mu duša želi. Još bi rekao: „Marim ja! Neka se ubijaju psi đaurski!…“ Ali ovaj ne dade… Znaš li šta veli: „Ja ću da satrem oni lopovski izmet da mi ne pogani ovako dobro selo!…“ Ne može on da gleda nevaljala čoveka. Pa, eto, koliko samo pazi tvoga Lazu! Laza je dete, a on ga priziva k sebi pa ga uči i savetuje da se dobro i pošteno vlada!… Pa ti još ne znaš sve!… Onoga dana kad je Laza pucao na onoga lopova na pobegao u šumu, on dozva mene pa mi reče: „Idi, veli, nađi mi toga dečka. On će stradati od onog zlikovca ako ga gde u šumi nađe…“ I ja sam svu noć dragu tumarao po šumi dok sam ga našao. Tako je to, moj Ivane!… On je prijatelj i tebi i tvojoj kući; ti ne smeš pljunuti na ljubav njegovu!…
Ivan sagao glavu pa se zamislio… Marinkove reči urezivaše mu se u srce. On je osećao da su one istinite. Verovao je da mu je Turčin prijatelj koji je mnogo za njegovu kuću učinio…
Pa opet, opet!… Ovi ljudi s kojima je on odrastao, onaj dobri pop smesta je postajao strašan čim mu spomeneš Turčina. On se nije mogao s njime pomiriti!…
Ali, opet… Kruška… Zar Marinko nema pravo?… Zar Kruška nije njemu učinio više dobra nego svi Crnobarci skupa?… I sad, on da okrene glavu od njega, da odbije njegovu ljubav, koju mu onako svesrdno nudi?… Ne, ne, ni to ne može!
Pa se izbezumio i raspametio!… Ne zna kuda bi pre!… Na jednoj strani detinjstvo, mladost, vek… a na drugoj prijateljstvo, prijateljstvo iskreno, srdačno… Što bi god hteo odgurnuti, ne može. Voli… I jedno i drugo ulegalo se duboko u srce, pa i kad bi hteo koje iščupati, bi li mogao a da srce ne povredi?…
Marinko ga je gledao. Njegovo oko kao da mu je u srce prodiralo. On je video borbu, užasnu borbu… Stojao je tu, kao đavo da mu ne da poći dobrim putem. Kao mačka miša, tako je on njega gledao misleći: lomi se ti, lomi, ali moj si!…
Ivan se diže.
— Kuda ćeš? — upita Marinko.
On ne reče ništa nego stade hodati po kući. Marinko se reši da mu još koju dobaci.
— A, bogami, — reče on — ja ne znam kakvi su to prijatelji. Šta bi hteli oni? Zar čoveku koji ti je toliko dobro učinio da ne smeš reći ni hvala?… O, na im’ oca!… Ja, brate, ne bih tako radio! Ja bih im rekao: braća smo, živeli smo lepo i živećemo. Ali ovaj je čovek meni učinio toliku ljubav da se ja ne smem njega odreći!…
Ivan najedanput stade, okrete se Marinku i pogleda mu pravo u oči.
— Ali, ja sam subaši obećao da ću ga izmiriti s njima!… Ja od sramote ne smem čoveka u oči pogledati!…
— Ti smeš!… Ti si baš svesrdno radio na tome, ali, kad oni neće, — šta ćeš?…
— Ali ko mu sme na oči! Ja mu baš rekoh: „Ostavi ti, to je moja briga!…“ A ono, eto sad! — jeknu očajno Ivan.
U Marinku se javi zver. Srce mu zalupa od radosti što mu dođe tako na zgodu.
— Eto, i ti se još zanosiš! Ti njih moraš slušati, pa da bi ti rekli i u vatru i u vodu, a oni tebe neće ni onde gde se tiče tvoga obraza i tvoga sedog perčina!… Ej, moj Ivane, teško tebi!… Dokle ćeš, bolan, biti lud?… Zar ti misliš da ćeš kadgod biti prav njima dvojici?… Teško tebi!… Od danas oni te više neće prizvati u svoje društvo!… Ne smeš ti voleti ono što oni ne vole!…
Ivana kao da neko oprlji ključalom vodom. On oseti koliko su istinite Marinkove reči. Znao je koliko popa ume da mrzi. On vide očima provaliju koja ih deli, ali se stade protiviti.
— Šta? — reče on. — Zar bi oni mogli tako učini sa mnom?…
— Ha-ha-ha!… — nasmeja se Marinko. — Bože, al’ si dete!… Pre će oni, bolan, pozvati onog lopova Aleksu u svoje društvo nego tebe. Pre će se s njim sašaptavati nego što bi na te i pomislili!… Zar ih ne znaš?… Istina, sama istina, Marinko je govorio istinu.
I njemu postaše najedanput i pop i kmet kao neki tuđi ljudi, ljudi grabljivi, lakomi, koji grabe samo za sebe, koji ne vode brige ni o čemu doli samo o sebi i svojim ćefovima…
I izidoše mu oba iz volje. Čudio se samo kako je mogao voleti take sebičnjake!… Osećao je kako je u pravu da i on na svoju ruku radi. I verovao je da će on svojim radom više učiniti za godinu nego oni od svoga postanka.
Već se rešio.
— I zar ne znaš… — poče Marinko.
On mahnu rukom i preseče ga:
— Znam!… Imaš pravo… Ja sam bio budala!… A oni… pravo su imali!…
— A!… — reče Marinko podsmevajući se.
— Ne smej se! Ljudi smo, pa grešimo. Od danas me neće niko vući za nos!… Ne da se Ivan!
— Pravo imaš. Sad mi govoriš pametno.
Ivan dođe do ćoška, uze štap što tu beše prislonjen, pa reče:
— Hajdemo Kruški.