Deo 2, Poglavlje 3: Zeka
Severozapadni deo Mačve pokriven je samim barama. Od Drine, baš kod same Crne Bare, odvaja se jedna rastoka, koja se zove Studena Bara. Ta se rastoka odmah iznad Crne Bare zove Ribnjača. Tu se razleva i pravi male ostrviće, koji su vrlo plodni. Od sastanka iznad tih ostrvčića zove se Jovača, a malo dalje Zasavica. Studena Bara katkad i presuši, ali u Zasavici svakad ima vode, mnogo vode. Njene su dubine užasne. Prevari se čovek gledeći šaš i lokvanj na površini njenoj; ali kad su jednom hteli izvući jedan struk lokvanja iz korena, zaprepastili su se, jer je struk bio dugačak osamnaest muških pedalja, i opet nije s korenom izvučen nego prekinut.
Seljaci iz Ravnja, Zasavice, Radenkovića i drugih okolnih sela ne zovu Zasavicu rekom nego jezerom. I imaju pravo. Jer dosta puta presuši i izvor i ušće njeno, a ona puna vode kao i obično.
Čudnovato je njeno stanovništvo. Ima tu vodenih tica svake sorte, a ribe kao i u Savi.
Tu pored Save i Zasavice najradije se baviše hajduci. Blizu im je obala da bi mogli, u slučaju potere, sačuvati svoje glave i bekstvom se spasti. Danici njihni zvahu se razno. Na samom ušću Drine u Savu danik se zvao Parašnica… Iznad sela Banova Polja drugi je danik Viškupija, a iznad sela Radenkovića bio je treći danik Drenova greda.
Sva ta mesta behu obrasla gustom šumom, sem toga sva behu pored vode, te su od vodeničara dobijali hranu i drugu potrebu.
Kad se Srećko harambaša vratio s družinom na Drenovu gredu, dočeka ga Nogić vrlo veselo.
— Dobro došao, harambašo!
— Bolje našao!
— Bogu hvala, svi ste živi i zdravi!
— Hvala je bogu!
— Da te obradujem, harambašo!
— Čime?
— Prinovkom.
I kako se sve beše diglo na noge da dočeka svoga starešinu, Nogić mu pokaza jednog čoveka što stojaše odvojeno, uz jedan panj.
Moglo mu je biti nešto preko trideset godina, krupan, krupniji od sviju u družini, smeđ, lepih brka, lep kao upisan. Ono veliko gospodsko oko gledaše slobodno i otvoreno pravo u zenicu.
Harambaša mu priđe.
— Odakle si? — zapita ga.
— Iz Hercegovine — reče, a glas mu je grmeo kao grmljavina.
Kad si prešao ovamo?
Danas. Preplivao sam Drinu.
Ko te uputi k meni?
Neki vodeničar?
Znaš li mu ime.
Ne znam. Samo mi reče: idi te naći Srećka harambašu. Pođi ovijem putem pa ćeš pravo u njegovu družinu, i kaži mu: Deva me poslao.
Govorio je slobodno, otvoreno. Na prvi pogled dopao se harambaši.
— Dobro, dobro… A kako ono ti bi ime?
— Zeko.
Hajduci se zgledaše.
— Kako mu je to ime! — reče gotovo glasno Zavrzan.
— Tako su me zvali otkad znam za se — reče on i pogleda Zavrzana.
— Pa šta si rad? — upita harambaša.
— Dođoh k tebi, na šta mi narediš! Vidiš, bogu hvala, da se na današnje vrijeme ne ore i ne kopa. Danas ko srca ima mora u goru.
— A što ostavi ognjište?
— Od dobrina! — jeknu iz njegovih grudi kao vetar. — Pobjegao sam da glavu sklonim… Turci mi pobiše sve; osta mi samo majka i nješto nejači. Ostasmo: oni da jaduju a ja da krvim!…
— A znaš bar po imenu svoga dušmanjina. — upita harambaša.
— Turčin!… drugog imena ne znam, a i što će mi!… Zvao se on Mujo ili Meho, Asan ili Alija — meni je dušmanin jer je Turčin!… Zato dođoh ovamo, misleći da vam neću biti naodmet… Ja se nadam da se neću postidjeti!…
Videlo se da se dopao hajducima. Privikaše sa sviju strana:
— Da ga primimo, harambašo!
— Nek bar Stanko ima para da nas ne bude „lijo“ — reče Zavrzan.
— Boga mi je poteško Stanku para naći, on puškom kolje! — reče Surep.
Ta Surepova reč vredela je Stanku toliko koliko kad bi ga i gusle pevale.
— Lijepo, — reče Zeko — bog će dati da i mene vidite u okršaju!…
— Dobro, sokole, primam te! — reče harambaša.
Pa pošto i on okusi hleba i soli, počeše mu prilaziti hajduci i ljubiti se.
Okretoše šale i priče. Zavrzan se žurio da zadovolji radoznalost svojih drugova. Pričao je o Stankovom megdanu, i mada je to zaista junačko delo, opet ga je Zavrzan toliko okitio da se čak i samom Stanku učinilo da pregoni.
— Braćo! Ljudi! — vikao je Zavrzan oduševljeno. — I ja umem gađati!… I svi mi umemo gađati, ali onako… Govori, Surepe! Ta, progovori, onemeo!…
— Ti govoriš za deset žena! — reče Surep, a svi prsnuše u smej.
Zavrzan uhvati Stanka za rame.
— Slušaj! Slušaj samo kako brblja! Ta tvoje će junaštvo učiniti da se čak i Surep raspriča!…
Zeka je pogledao sad jednoga sad drugoga. Stanko mu je od prvog pogleda pao na srce. Divio se pouzdanoj ruci i sigurnom oku… Razgledao je, zajedno sa hajducima, srebrnjake i jatagan što je Stanko dobio i divio se izradi…
Zavrzan isuka jatagan, pa se zagleda u one šare ispisane po njemu.
— Zeko! — reče.
— Čujem.
— Jesi pismen?
— Jesam, u dlane! A što pitaš?
— Mišljah pismen si, te da pročitaš ova turska slova. Ja mislim da ovde piše ime begovo.
Zeka se naže nad jatagan, pa pokazujući prstom srmali šare reče:
— Ovo ne umijem čitati; ali pogledaj ove pjege, njih znam. To je hrišćanska krv. Došlo doba da ih spira pogana turska krv!…
— Došlo, bogami! — reče Zavrzan i mahnu jataganom oko sebe. — Ala je zgodan! Vidi, Surepe!…
Surep se odvojio od družine, seo na jednu kladu, poronuo u misli, na i ne slušaše razgovora. Kad mu Zavrzan podnese jatagan, on diže glavu i pogleda ga.
— Šta? — upita.
— Vidi kako je ovaj jatagan zgodan, evo mahni!…
— Ja nikad džaba ne mašem! — reče Surep, pa opet saže glavu.
Hajduci se zasmejaše, a Zavrzan reče:
— More, pa ti i ljude zasmejavaš!… Je li, Stanko?… Ma, čime nas tako omađija?… Otkad ti dođe među nas, i Surep se prođavoli!…
Surep samo odmahnu glavom, kao da bi hteo reći: Hajd’, hajd’!… Brbljaj, nek’ nije reči u tebi!…
I opet nasta šala. Otpočeše junačke igre… Nasta prava graja: nadskaču se Stanko i Zeka. Ali im se srca razigrala, pa ne daju jedan drugom preda se. Skokovi su bili užasni, ali skaču jedan drugom u stenu…
— ljudi… ovo je slòta! — reče Latković.
— Slòta, bogami!
— I ja htedoh skakati, ali… bolje da se ne brukam! — reče Latković, pa sede.
— Zeko! — viknu Zavrzan.
— Čujem.
— Hajde preskačite Klempu!
— Kog Klempu? — upita Zeka naivno, a svi se zasmejaše.
— Onoga što je obesio uši, pa sedi.
— Pa zar je njemu ime Klempo?
— Tako ga mati od milošte prozvala — reče Zavrzan.
Smeh se razlegao po dubravi.
— Ama prema čoveku i uvo! — reče Latković. — Ali, ti, zavešče jedan, kud si ti pristao?…
— Pristao u družinu, da bi se malo nasmejali… Zar nisam?…
— Jesi, jesi! — privikaše sa sviju strana.
— A da bi moja šala što slađa bila, zato si ti, Klempo, u družini.
— Bolje bi bilo da nam štogod pričaš nego što koješta drobiš! — reče Latković.
— Pa ne branim. Baš sam oran za priču.
Skoliše ga sa sviju strana. On sede na zemlju i poče pričati priču o jednoj pametnoj devojci, što je imala kriv nos…
Dok je on pričao, Zeka je jednako posmatrao Stanka. Nešto ga je vuklo k njemu, kao da mu je brat rođeni. Gledao ga je dugo, pa ga onda povuče za rukav.
— Ne zameri što ću te pitati!
— Šta?
— Jesi li ti juče stupio u družinu?
— Jesam.
— Je li to tebe ocrnio pobratim?
Stanku sevnu oko i buknuše obrazi čim se seti Lazara.
— Otkud ti to znaš?
— Kazao mi vodeničar. Sve mi je pričao: i kako ti nijesi kriv, i kako su podmetnuli i zakopali onu kesu u tvoje đubre… A to su sve, po želji subašinoj, učinili tvoj pobratim i neki Marinko…
— Jest. Tako je i meni kazao. Ama ja ne znam otkud on to sve zna!… Da ne greši on dušu?… Ja bih rekao da je svemu kriv onaj nesrećnik… Ali, ako boga ima, platiće mi!
— I, vodeničar veli da će ti se otac i kućani mnogo namučiti. Sve ustalo na njih kao na bijelu vranu. Sve se sklanja od doma tvojega kao da u njemu čuma mori…
Na Stankovu dušu kao da planina pade… Jadni njegovi roditelji! Pošteno ime, dobar glas što ga je imala kuća Aleksića — sve ode!… Kao da je grad potro… I sad jadaju i kukaju. Niko živi ne čuje tugu njihovu; niko ne veruje da oni nisu ništa krivi.
— Oh, Lazare!… Lazare!… Valjda ima živa boga!…
Zeku to ganu do dna duše, on priđe, uhvati Stanka za ruku, pa reče:
— Brate! I meni je nepravda učinjena!… Meni su Turci kuću zatrli, i teško mi je!… Ali mi bar ostaviše pošteno ime… Tvoj je jad gori: tebi htjedoše uzeti i ime i glavu…
Pa, videći da Stanko ćuti kao zaliven, nastavi:
— Bog mi je svjedok!… Tvoji jadi i moji su, junače! Izgubio si pobratima — evo ga!… Ja ću ti biti i drug, i brat, i… sve!… Ko je tebi natrunio, i meni je!… Hoćeš da se zbratimimo?…
Pa ga gledaše okom punim suze i sjaja.
— Bratstvo primam, ali osveta je moja! — reče Stanko, pošto ga je neko vreme netrenimice gledao. — Ja mislim da nema veće slasti ni sreće od osvete!
— I primaš bratstvo?!…
— Primam, pobratime!
Stiskoše ruke jedan drugom i poljubiše se, pa onda digoše oči k nebu… Ni čuli nisu šale Zavrzanove, koji je goru zasmejavao… Noć se spuštala lagano kao smrt… Harambaša viknu družini da se bogu pomoli. Presta šala i smeh. Sve se diže na noge i stade po redu i starešinstvu. Stanko prinese harambaši žara na jednom iveru, a ovaj iz svog jandžika izvadi zrno tamnjana, spusti na žeravicu pa poče kaditi sebe i družinu. Molitva je bila topla i srdačna. Niko ne bi rekao da su ovi pobožni ljudi gorski hajduci; niko ne bi rekao da je svaki svoje hajdukovanje zapečatio bar po jednim ubistvom…