Deo 2, Poglavlje 21: Parašnica
Danas čovek ne bi ni poznao negdašnju Parašnicu. Danas su tu njive i livade plodne kao Misir; ali negda tu beše gusta šuma. To zgodno mesto, baš na samom ušću Drine u Savu, vazda su posedali hajduci i ustanici. Tu im beše živa zgoda, jer im nijedan Turčin što je u Bosnu ili iz Bosne išao, nije mogao promaći.
Kad je ustanak buknuo, Zeka Selaković, poznati pod imenom „Goli sin Zeka Buljubaša“, tu je imao svoj stalni stan sa svojim „golaćima“. Tu se stvorila čitava čaršija, i doskora, pa i danas, stari ljudi zovu Parašnicu „kasaba“, što znači varošica.
Za ime Parašnica vezana je i jedna pričica. Bio je nekad nekakav džin, pa zavoleo sestru rođenu i hteo se njome oženiti. Pošto se to smatralo kao greh i nikako se nije moglo dopustiti, to reknu džinu da će mu tek tako biti odobreno da se sestrom oženi ako prokopa korito vode iz Drine u Savu. On pristane i počne kopati. Ali se najedared spusti tako gusta magla da on nije video kud kopa nego je krivudao tamo-amo; na nekim mestima sastavljao je sam prokop. Videći da od njegovog posla ništa nema, on se mahne i prokopa i sestre. I dan-danji stoje tu udoline, koje izgledaju kao vodeno korito, ali samo donekle, jer nisu dovedene do Save.
Bili su zaranci kad Stanko s družinom stiže u Parašnicu. Od vode je pirkao svež povetarac, te im kladio vrela čela i sušio znoj.
— Uja! — reče Stanko.
Hajduci stadoše. On im reče te odrešiše torbe.
— Ovde ćemo stanovati. Drini i Savi na pogledu. Gledaćemo da nam niko ne promakne. A sad da se malo prezalogajimo.
Jovica izvadi iz torbe hlebac i nešto smoka, te zasedoše.
— Vala, više sam ti žedan nego gladan — reče Zavrzan. — Nego, moram sići do obale da izvor iskopam.
I, pošto jedoše, on se prekrsti i ustade, pa, uzevši tikvu, ode na obalu. Nije mnogo prošlo a on se vrati noseći vode.
— Hladna je kao led ledeni. Ama sam smesta našao izvor, nisam triput rukom zagrabio.
Hajduci se napiše hladne vode, pa se nalaktiše i predadoše svaki svojim mislima.
Veče se spuštalo lagano kao smrt. Suton je omotavao predmete u daljini. Malo-pomalo pa osta pred očima njihovim samo bela vodena pruga… Nebo se osulo zvezdama; vetrić šarka i šušti po zelenom lišću, a tamo daleko, daleko čuje se lavež pasa…
Hajduci usnuše, samo Stanko ne. On se zagledao u nebeska sveštila što lebde u plavome zraku nad njim, lebde i žmirkaju nekako setno, kao siroče kome san na trepavice navaljuje. I kao da bi mu mnogo kazale te zvezde, ali su neme, ili bar za njega neme.
On se diže na noge, skide kapu, pa se stade moliti bogu:
— Gospode, Tvorče naš, — šaputao je — da li sam pravo radio?… Ti, Gospode, uputi mene da vršim pravdu tvoju!…
I opet pogleda nada se.
A zvezde trepte mirno, lenivo… On oseti nešto teško na duši. Neki glas prošapta mu:
— Ti ne smeš vršiti dela božja! On daje život, on ga i uzima…
Ali drugi glas zagrme:
— Ja sam pravda božja! Nije sve lepo što je pravo; ali što je pravo i bogu je drago!…
I ta grmljavina uguši onaj šapat. To ga malo razvedri. On gotovo glasno govoraše sa sobom:
— Ja sam bio dobar čovek, miran, pošten… A njima leglo na srce da me ubiju i osramote mrtva, i da osramote onaj dom, i sve moje do sedmog kolena… Ja ne dam!… Bog je dao meni sve ovo što je u meni; na što je davao kad je znao da ne valja!…
Pa stade hodati tamo-amo… Vetrić mu je kladio vrelu glavu…
Ali neka nelagodnost pritisla mu telo, grlo mu se sušilo… On uze tikvu, prosu vodu iz Nje pa se diže izvoru da se umije i nacije…
I, došav na izvor, umi se i napi, pa ga razgali ona hladna voda…
Sede na onu zelenu izdan na obali, pa se zanese… Voda je kukom žuborila ispod nogu njegovih, a taj mu je žubor godio duši. On se podnimi na lakat i zagleda u onu belinu…
Mesec se pojavi i osvetli vodenu površinu. On je nazirao igranje talasa u vrtlozima… I dopade mu se sve to. Ta, to vri besno kao u duši njegovoj… Ovi talasi, kad im drugi nadođu, postaju besni i silni, ruše i obaraju sve što je pred njima… Je li to volja njihova? Nije! Nagna ih jača sila…
— Pa tako je isto i kod mene… Da sam mogao mirno ležati u svome gnezdu, ja ne bih nikoga darnuo, kao što mi to nije deda ni otac činio… Ali su me istisli iz gnezda moga, i ja, svojom snagom, rušim i obaram sve pred sobom, sve što mogu, isto kao i onaj talas!…
I oseti kao da mu spade teret s duše. Oseti da je u pravu vratiti istom merom svima koji ga zadužiše.
Opet pogleda nada se, i opet vide treperave zvezde; ali mu se učini da ga sad jasnije gledaju, da ne žmirkaju više…
— Pa ja bih ubio sebe kad ne bih ubio Lazara!… Pa onog Ivana!… Ja ne znam, ali ovi su naši deca kad vele: „Oprostiti mu treba!…“ Kome?… Zar zlikovcu?… Pa ti mu tvojim oproštajem daješ prava da i dalje zlo čini!… Ne, ne!… Bog neka prašta, a čovek neka se sveti!…
Voda je žuborila. On se predao svojim osećanjima, pa ga to uljuška kao u bešici, i on zaspa.
Široka, velika ravnica prostrla se pred njim, ali tu ravnicu Turci pritisnuli… A njih nekoliko protiv tolike sile. Pitaju se očima: šta će? On pogleda i vide međ Turcima Lazara… Uskipe sve u njemu, i on reče družini: „Hajdete!… Ako nećete vi, ja idem sam!“…
I jurnu tamo… Osvrte se, kao, a za njim jure Zeka, Zavrzan, Jovan, Jovica, Surep, i svi… „Da ih pomlatimo!“ — viče Zeka. „Da pravimo džumbus!“ veli Zavrzan… A Jovan i Jovica zajednički drže jedan kolac, digli ga uvis, te se lepo vidi obrijana glava. „Sad nam je pravo, na makar oba glave pogubili, kad smo ovu na kocu videli!“ — vele obojica uglas i smeškaju se… I kao Lazar ga smotri, poteže da pobegne, ali ga on uhvati, izvuče u poljanu, pa pred svima Turcima odseče mu glavu i koturnu se triput njom!… I onda započe borba, strašna, krvava… Samo se čuo Zavrzanov glas gde dovikuje Surepa: „Ta reci jednu!… Govori, ne onemio!… Vidiš kako ja pravim džumbus!“
Najedanput oseti kako zaseče oštar nož u snagu njegovu. On jurnu, smlavi Turčina pred sobom, ali klonu, i, kao, izgubi svest… Kad malo sebi dođe, oseti on neku vlažnu ruku na svome čelu, pogleda nada se i vide Jelicu, lepu kao mesečinu, u belu ruvu, gde nad njim suze lije… „Jesi živ, gospodaru moj?“ — upita ga svojim zvučnim glasom. Taman on da odgovori, a puče puška… On se trže…
Čuo je razgovor…
Skoči i potrča družini. U susret mu je žurio Jovica.
— Šta je to? — upita on.
— Družina nam raste, harambašo.
— Ko je?
— Surep, Zeka, Nogić, Krajčin… evo ih, traže te.
Njemu zaigra srce. Brzo priđe.
— Evo ga! — viče Zavrzan. — Znao sam ja
da Surep mene mora naći!
— Dobro mi došli! — reče Stanko.
— Bolje našli!
Pa se stadoše ljubiti.
— Otkud vi?
— Ovo je po dogovoru. Sutra će ih još dvadeset ovde osvanuti — reče Nogić. — Harambaša je podelio družinu: polovinu odvede on, a polovinu posla ovamo, tebi. Još će koja četa trebati… Srbija se pobunila, svud biju Turke. On s četom ode na Jadar, da Turke pričekuje.
Stanko baci kapu uvis.
— Gospode!… Hvala ti na tvome daru!… Nogiću!… Evo ti čete!… Vodi nas sve kuda ti duša želi…
— A… jok!… Harambaša reče: Stanko je dobar, neka on bude harambaša!
— Tako je — reče Surep.
— Onda dobro! Ali vi znate da ja hoću da se osvetim!… Ja se moram osvetiti!… Jer, braćo, meni se čini da bi me bog ubio kad bih Lazara u životu ostavio!…
Na to mu niko ništa ne odgovori.
— Dakle, pristajete?
— Pristajemo!
— U dobri čas! — reče on.
Zora je zabelela. Istok se počeo rumeniti… Hajduci se spustiše na rosnu travu.
— Jeste umorni? — upita Stanko.
— Nismo.
— A od čega bi i bili umorni? — reče Zavrzan. — Sigurno su vodenice vukli!…
Rumen na istoku osvajaše sve više i više; malo-pomalo pa se i predmeti mogaše razlikovati; iz sela se čuje petlova pesma, cvrkut ptičji uzavre da se razlegala dubrava…
Zeka stao pa se zagledao u bosanske planine…
— Šta je?… Što si se zamislio, pobratime? — upita Stanko.
— Ništa, pobratime… Ko se ne bi zagledao u zemlju koja ga je odvijala!… Čini mi se da gledam svoje raskopano ognjište… I ako bih ikad bio starešina, ovdje bih stanovao!… Sve mi je oku na pogledu… I… i još… nikad ne bih smetnuo s uma da mi se valja svetiti!… Ovo se mjesto zove Parašnica?
— Jest, Parašnica.
— Lijepo mjesto. Ovdje mi je neka lakota na duši…
— Dela, spavajte jedan san — reče Stanko ovima što dođoše. — A dok vi spavate, mi ćemo zbrinuti malo ručka. Jovane, Jovica! Otidite te nađite koje jagnje…
U mlađega pogovora nema. Okoramiše šare pa odoše.
— Ama, ja bih nešto s tobom govorio… — reče Nogić. — Nosim ti jednu poruku od harambaše.
— Kakvu?
— To ti mogu nasamo kazati.
— Onda hodi.
I odvojiše se od družine.
Nogić mu ispriča tada sve potanko o ustanku u Šumadiji i valjevskoj nahiji; reče mu kako se i prvi ljudi u Mačvi, kao trgovac Čupić iz Noćaja, prota Smiljanić iz Belotića, Katić iz Glogovca, Ilija Srdan iz Prnjavora i još mnogi, mnogi, danas dogovoriše da dižu ustanak u ovome kraju.
— Harambaša me dozva — nastavi Nogić — i pedeli družinu; nas, Mačvane, posla za tobom, a polovinu odvede u njihov kraj da dižu ljude na oružje. „Pozdravi mi — veli — Stanka; neka i on ovo isto čini; neka mi čuva Drinu, jer nema dana kad po koji turski buljuk Drinu ne pređe da ovamo čini čuda i pokore! I sutra uveče neka ode Katiću, a to je večeras, tamo će naći sve naše ljude, na neka se s njima dogovori“. To ti je pozdrav od harambaše.
— A kud je on otišao? — upita Stanko.
— On je otišao u sokosku nahiju da tamo to isto čini.
— Dobro. Večeras ćemo zajedno Katiću. Povešću još pobratima Zeku i Surepa. Kako se dogovorimo, onako ćemo i činiti.
Kad se vrati, družina poslala. Zavrzan je ložio vatru i spremao ražnjeve za jaganjce.
— Eto, vala, — reče on kad vide Stanka i Nogića — koliko da ne sedim besposlen.
— Dobro je — reče Stanko. — Nego, Nogiću, idi i ti malo prilezi dok pečenje ne bude gotovo.
Nogić se spusti kraj drugova i zaspa kao zaklan.
Zavrzan je brbljao:
— Vala, Stanko… oprosti… htedoh reći: harambašo… volim ti ovo što nam ovi naši dođoše nego bog zna šta. I, čini mi se, najviše volim zbog Surepa!… Đavo jedan!… Tako zametne šalu da pukneš od smeha!… A ume, kao što znaš, da pripoveda, pa kad se nakani — ne progovori nedelju dana…
Ali ga Stanko nije slušao. Drugo je njega tištalo. Srećko baci na nj toliku brigu; a da li će on umeti odgovoriti, da li će moći ispuniti nade koje su na njega pale?
I, sem toga, još nešto mu je dušu tištalo. Kao da je očekivao nešto; slutilo mu se da današnji dan neće mirno proći; kao da će biti nečega što duboko zadire u njegov život…
Najedared začu graktanje. On prenu. Prenu i Zavrzan. Graktanje se začu opet.
— Odgovori! — reče on Zavrzanu.
Zavrzan zagrakta. Hajduci se trgoše iza sna.
— Šta je?
— Neko nas traži — reče Stanko.
I nasta tajac. Minuti su prolazili kao večnost. Stanku je lupalo srce. Sa strane se razmače šiblje i promoli se devina glava.
— Tu ste? — upita on.
— Tu smo, — reče Stanko, a glas mu je drhtao. — Koje dobro?
— Pa nije baš ni dobro…