Deo 3, Poglavlje 7: Žižak se gasi
Prolažahu dani za danima… Aleksa i Petra već više ne mogahu ni sami sebe poslužiti… Sa starošću dođe i bolest. Neka ma i najmanji vetrić pirne, odmah ih u postelju obori.
Jelica je lebdela oko njih. Mila, srdačna, ona bi vazda razgonila setu starih roditelja i oni je blagosiljahu…
Ali je Aleksa osećao kako ga nestaje… Ako pođe, zasopi se; ako što počne raditi, umori se.
Jednoga dana, beše malo vetrovito, vrati se iz voća, gde je praščiće hranio, sav pomodreo kao čivit.
— Šta ti je? — upita Petra, videći ga promenjena.
On se primače ognjištu i stade cvokotati.
— Zima!
— Pa hoćeš leći?
— Čekaj da se malo ogrejem…
Ali osećaše sve veću zimu… Samo odmahnu glavom, pa reče:
— Ne ugreja kad zima sa srca dolazi… Da idem leći…
Podiže se, ali stare noge zaklecaše…
— Ej, moj Aleksa! — reče sam sebi i nasmeja se nevoljno. — Ni noge te više ne slušaju! Hodi, Jelo, čedo moje, pridrži me!…
Jelica pritrča, te ga uhvati ispod pazuva.
— Hajde, bâbo, lezi!
— To sam već mislio… Neka jedno čeljade ode popi!… Treba mi!…
Uvedoše ga u sobu. Jelica ga spusti u krevet i pretrpa guberima i šarenicama. Petra mu sela čelo glave, pa se zagledala, a oči joj pune suza. On je pogleda, pa se nasmeja:
— Šta je bȁbo?!… Šta ti je, ludo jedna?… Što ću ti ovaki?… Vidiš, bolan, da ova jadna koža jedva ovo kostiju steže!…
Ona je ćutala. On pruži ruku i uhvati je za njenu ruku. Gledaše, pa se okrete smejati.
— Bogami, jesi luda! Pa ja neću umreti!… Uhvatila me malo zima, a ona u plač, te mi plaši decu!… Ćuti, sramota je!… Pa baš i da umrem, na šta! Živeo sam dosta. Bilo nam je oboma, hvala bogu, lepo!… Izrodili smo porod, sve kao zlatne jabuke. Iženili ih, dočekali unučad, pa se napevali i nasmejali!… Pa sad… smrt! Ako! Zar zato treba plakati? Ili valjda ti misliš da ćeš ostati ovde na zemlji? Nema od toga ništa, moja lepa bako!… Naći ćeš ti mene tamo pre nego što se ja i ugnezdim!… Pogledam samo, a moja baba preda mnom!…
— Ti se šališ! — grcaše Petra.
— A gle jako!… Još će mi reći da je njoj teže nego meni… O, bog s vama!… Ama, jesi ti pri sebi, ženska glavo! A što da se ne smejem! Naradio sam se do mile volje!… Narodio sam, s tobom, punu kuću čeljadi, pa sve zdravo i veselo, pa viđeno i čuveno; pa ostao čestan među ljudima i pred svetom!… I bog mi dao zdravlja do suđena sata!… I šta bih ja sad ovde. Da me pregurkuju oko ognjišta? tavi se, baba, ćorava posla!… Kaži: bogu hvala,… Mogao sam ti ja kao pseto skončati u onoj tavnici, u glibu, napaćen i namučen!… A dobri bog, vidiš, kako lepo dade!… Eto, držiš ovu vernu ruku, koja se celog veka na me i ja na nju naslanjao… Slušam žubor u kući kao u kovanluku, i znam da je to sve krv krvi moje!… Nasmej se, otari suzu, pa zapevaj!… Mi smo se naživeli u dobru i ljubavi!… Ja se rastajem s tobom, ali ne na dugo!… Potražićeš ti mene, jer ne možeš bez mene!… Ovo ti je kao kad pođem u Šabac!…
Vrata se otvoriše i u sobu uđe popa s Jovom Jurišićem.
— A… Evo, neka ti popa kaže!… On čovek, i svete knjige čita…
— A šta je tebi more? — upita popa brižno prišav da se rukuje…
— Ništa; vala!… da rekneš da me što boli, ne boli!… Malo sam se razmazio u dobru, pa se sve na meni razmazilo!… Moram moliti noge da pođu, vilice da žvaću, jer zuba nemam, i oči da gledaju… Pa te pozvah da još koju prozborimo… Hvala i tebi i Jovi!…
— Jova beše kod mene kad mi tvoj dečko dođe.
Baš dobro!… Sedite!… A ti, moja dobra bako, donesi štogod da se popije.
— Ne treba! — rekoše obojica.
— Eh, ne treba! Živu čoveku svakad treba. Kad oči sklopi, dosta mu je i jedan satljik!… Donesi, donesi!
Petra ode.
— Zvao sam te, popo, da bih umro kao hrišćanin… Grehota bi bilo poživeti sedamdeset šest godina, poživeti slatko i dobro pa umreti bez svete tajne!
— Onda je dobro te poneh.
— A… nadao si se!
Staru čoveku se vazda treba nadati!… — reče popa ozbiljno.
— Tako je, oče!
— Jovo, izidi jedan časak! — reče popa.
Jovo izide u kuću, a popa skide zobnicu s ramena, izvadi svoje knjige i „čestice“, koje behu odvojene u jednom ubrusu. Poiska malo vina i doneše mu.
— Možeš li se pridići?
— Mogu, popo, mogu! — reče Aleksa i diže se s postelje.
Popa skide kapu, uze epitrahilj, prekrsti se, celiva i metnu na se; zatim otvori knjigu i poče čitati. Pošto pročita molitvu, on ga pripita za grehe.
— A grešan sam, oče!… — Znano-neznano, tek sam opet svakojake grešan, jer po grešnoj zemlji hodim. Ja se molim Gospodu da mi oprosti!…
Popa mu očita molitvu oproštaja i pričesti ga.
— Sad… kao da sam se rodio! — reče on, vedar i veseo.
Popa ostavi svoje knjige u zobnicu.
— Jova može ući? — upita Aleksa.
Umesto odgovora, popa pozva Jovu u sobu.
— Jovo, brate, jesam li ti šta na žao učinio? — upita Aleksa.
— Ja sam tebi, a ti meni nisi! — reče Jova.
— Ti si pravdu tražio! Za ono neka ti je bogom prosto! Oprosti i ti meni.
— Bog neka nam svima oprosti… I poljubiše se.
Petra uđe u sobu.
— E, hodi i ti ovamo!… S tobom sam svoga veka delio i zlo i dobro!… Ako ti kadgod na žao učinih, oprosti, i tebi neka je bogom prosto i hvala ti!… Hodi sad da se poljubimo!…
I poljubiše se.
— Ali nemoj plakati!… — reče on, videći suzu u njenim očima. — Nemoj!… Evo ljudi neka ti kažu: ima li igde boljeg života nego što ga mi proživesmo, ima li gdegod ovako srećnih roditelja da što rodiše oni i podgajiše sve zdravo i veselo!… — Nemoj boga srditi!…
— Da pozovem čeljad!… — reče Jova.
— Što će?… Neka deca gledaju svoja posla.
— A zar im nećeš ništa kazati?… — upita Petra.
— A šta da im kažem!… Sve je to čestito i valjano. Nikad nijedno nije videlo štogod neuputno od nas!… Sve će to lepo raditi i slagati se!… A posle… šta ste me okupili!… Neću ja još mreti!… — reče i nasmeja se. Bolje bi bilo da si donela ovde ljudima malo rakije!
— Evo, donela sam. Hoćeš ti malo?
— Kako ne bih, bog s tobom!… Ko je taj što neće rakije!… Daj ovamo da zdravim!…
Ona mu dade čuturu, on se prekrsti, reče:
— Spasi bog, popo!… — pa naže.
— Na spasenje Hristovo!… — reče popa, primajući čuturu.
On nazdravi Jovi i onda metnuše čuturu preda se.
— A je li Stanko kod kuće? — upita pop.
— Nije… Znaš, bogu hvala, on je u Parašnici, Dođe, bude po nekoliko dana, pa opet ode. Ja mu svakad neznam kad će otići. Tek samo oberi glavu, nabere čelo i zaćuti… Naučilo na goru, pa ne može pod krov…
— Jeste poručili po njega? — upita Jova.
— Jesmo — reče Petra.
— A što ste? — reče Aleksa.
— Bog s tobom!… — reče Petra. — Pa bolestan si! Treba da se tu nađe!…
— Da vidi moju smrt… Valjda je on toga željan!… Nego… neka dođe, baš kad mislite da treba!… Ja mislim da je tamo potrebnim gde treba muška ruka.
Vrata se otvoriše i u sobu bahnu Stanko.
— Babo!… — reče on, skidajući kapu i priđe ruci. — Jesi živ?…
— Živ sam, sine.
— Hvala bogu!… Hvala mu što dade da te zatečem!… Oprosti i blagoslovi…
Aleksa htede nešto reći, ali se zagrcnu. Dve sjajne suze sastaviše mu se ispod brade i kanuše na drhtavu ruku. On uze glavu Stankovu, privuče je k sebi i poljubi nekoliko puta…
Popa, iako beše tvrd na suzi, proplaka, a već o Jovi i Petri da ne govorim!…
Aleksa mahnu rukom preko očiju, pa reče.
— Što jest — jest: mio je život!… I da je najmučniji, opet se žao čoveku rastati s njim!… Ali, eto, mora se!… Petro!… Zovni decu… sve zovi!… Hoću da se pozdravim s njima!… Hoću da ih se naljubim i namilujem još zamalo…
Petra iziđe u kuću i zamalo sve skoli starčevu postelju… On je ljubio sve: i sinove, i snaje, i unučad… Stankovog Miloja metnuo na krile, ali stare kosti, drhtave ruke malaksaju… Već više ne može ni da ga drži… Pogleda Jelicu, pa reče:
— Nosi ga, snaho!…
Pa se spusti u postelju i ućuta, dišući kratko i isprekidano.
Međutim, popa naredi da ženskinje, sem Petre, i deca iziđu u kuću, što i učiniše…
Nasta tajac. Starac se okrenuo zidu i ćuti. Prođe dosta u toj tišini. Popa se diže.
— Ja idem malo do kuće, na ću opet doći — reče on.
I taman pođe vratima, a Aleksa mahnu rukom.
— Još malo… — prošapta Aleksa.
Lice mu beše žuto kao vosak. Popa zastade… Oči bolesnikove gledahu ga netremnimice… Popi se učini da se koče i ustaklaisavaju. Baci pogled na grudi koje se jedva dizahu. On priđe bliže i smotri kako donja usna modri i pada…
— Dajte sveću!… — reče i nehotice.
Sve se užurba. Nasta zapevka. Bolesniku nešto senu u očima, ali samo za trenutak, pa se ugasi… Zapališe sveću i tutnuše mu u ruku, i bledi plamen voštanice obasja posvećeno lice, što se osmehivaše.
— Svršio je!… — reče popa i skide kapu. — Mučenik je svršio bez muka, kao i svaki pravednik.
Diže se zapevka. Žene izleteše u avliju da i svetu objave.
— Ej, veseli Aleksa! — reče Jova.
— Tiho živeo, tiho umro, onako isto kao što kandilo gori i ugasi se!… Bog da ga prosti!…
— Bog da ga prosti!…
Susedi počeše dolaziti i stadoše spremati da okupaju pokojnika…
Popa i Jova iziđoše napolje… Noć se lagano spuštala…