Deo 3, Poglavlje 9: Očajna borba
— „Ko ti iskopa oko?“ — „Brat“.
— „Zato je tako duboko!“
Ništa letne ne karakteriše našu ljutu borbu u prvom ustanku od ove poslovice narodne.
Mogla je turska carevina krenuti svu Aziju na Srbiju, ali joj nije mogla nauditi kao samo tim što je krenula Bosnu i Hercegovinu.
Dva brata, kojima su naturene dve vere, 6ili su jedan drugom najveći krvnici. Tu se nije mislilo samo na pobedu. Išle se na to da se uništi, da se satre, da se razveje kao pleva na vetru, te da ni traga ne ostane od onoga što se zove neprijatelj!
Od onoga dana kad je u zapadnom i severozapadnom kraju Srbije pukla prva puška ustanička, od toga dana, kao što sam već rekao, nije bilo više mirna dana!… Mesto blagoslovenog pluga, zemlju je orala turska (bolje da kažem bratska) kumbara… Jedan buljuk razbijen, nikne drugi; jednu vojsku presretneš, a tebe stižu dve!… Tek im saznaš jedan brod na kojem prelaze, a već ti javljaju za druga dva!…
To je bila borba između neba i zemlje, borba bez odmora i prestanka. Stotinu puta razbijeni, poturčenjaci zaklinju se i sto prvi put.
Taj, tako da reknem, iđitluk — to je karakteristika borbe toga doba!…
Poglavlje 9.1.
Strašna je sila udarila na Loznicu. Veseli podrinski vojvoda, Bogićević Anta, zatvorio se u šanac sa 1200 svojih junaka. Šta će, jadan, sa „šakom jada“ protiv tolike sile?!
Šta je mogao drugo nego potražiti pomoć od braće!…
I braća se odazvaše. Povrve sa sviju strana da još jednom suzbiju silu tursku.
Među prvima je stigao Zeka sa svojim junacima… Anta ga dočeka kao božjeg poslanika.
— Hvala bogu!… Ta još nam je bog prijatelj!… A Stojan?… A Sima?… Zar oni neće doći?…
— Doći će, ne brini! Ja mislim da idu u stopu za nama!…
— Javio sam i Luki, i Jakovu, i Voždu!… Ovo je strša sila!… Kad svane, pogledaćeš sa šarampova, pa ako vidiš kraja, čini od mene šta hoćeš!…
— Dakle, mnogo ih!
— Mnogo!… Kao u moru peska!… Već je šesti dan kako navaljuju i kako ih odbijam. Čuvam i sebe i ljude. Svaki čas izazivaju na megdan… Ima među njima neki Mujaga iz Srebrnice. Dodija mi svakog jutra i večera!… Dođe skoro do pod sami šanac, pa se bekelji i zove na megdan. Ja čuvam ljude i ne dam, a on psuje sve do miša u duvaru.
Stanku zaigra meso.
— Ja ću mu sutra na megdan izići!
Vojvoda ga zagrli.
— Hvala ti, junače!… Jeste Mujaga strašan, ali strašnije tvoje oči sevaju!…
Onda se okrete Zeki:
— Kaži ljudima — reče on — neka se malo odmore. Ko zna kako ćemo se sutra odmarati!… Ja sam postavio straže…
Jesenja noć vedra, bez meseca… Nebo prekrile treperave zvezde pa žmirkaju, kao da bi htele uspavati sve živo…
Ljudi se ponameštaše jedan do drugog… Tišina ovlada, ona mrtva tišina što te više pritiskuje od najvećeg tereta, i od koje bi tako rado pobegao, da se može… Ovda-onda naruši taj noćni mir korak stražarev, koji hoda kao po nekom nagonu i zeva gledajući u zvezde…
Iako je bio umoran, iako mu se činilo da će zaspati čim se na zemlju spusti, Stanko opet ne može trenuti… Razbi mu se san. On stade razmišljati o prošlosti i zagleda u budućnost…
Koliko li nada beše kad na Turke ustadoše, a šta sad osta!… Gde su sada oni vedri, nasmejani dani kad se željno očekivao sukob s Turcima?… Istina, sad se svaki dan sukobljavaju, pa su iskalili srca…
Pa stade razmišljati o sebi…
Bio je retke sreće. Toliko je bojeva preturio, pa osta zdrav i čitav. Ni vrelo zrno ni oštri nož ne taknu se tela njegova…
„Da li mene bije olovo? — premišljao je on. — Ne, ne bije!!… Eto, toliki bojevi!… Pa baš, eno i Lazara! U dva maha je pucao na me, pa ništa! Jedared udario u kapu, a drugi put u nož!… A Lazar je baš nišandžija!…“
I ta ga misao sve više opijaše. Bio je potpuno uveren da mu puščano zrno ne može dodijati.
„ Ej, da bog da poviše ovakvih što ih zrno ne bije, pa da nešto jurnemo među Turke kao vuci među jaganjce!…“
I ta misao posta vrhunac njegovih želja. Sve drugo beše odbacio. Ne pade mu na um ni kuća, ni stara mati, ni Jelica!… To pa to… I to mu diže dušu u nebo… I kao da ga opi, zanese se… On je svojim očima gledao lom što ga pravi oštra sablja njegova…
I kao on proleće kroz tursku ordiju, obarajući i povijajući kao oštra kosa zrelu pšenicu, a naporedo s njim njegovi stari drugovi, Zeka, Surep, Krajčin, Zavrzan, Nogić, Jovan i Jovica, uzvikuju kao da vino piju i kose kao smrt… Najedared, kao da se nebo prelomi, puče nešto.
On se trže i prekrsti…
— Ustaj, pobratime, evo ga! — viče Zeka.
— Koga? — upita on bunovan.
— Mujage!… Slušaj kako psuje!…
— Vi ste žene!… Zar nemate čovjeka da mi na mejdan izide?… Phi!… Sramota!… Ja ću tamo doći da vas šamaram! — čulo se ispod šanca.
Stanko se prepe na bedem i pogleda.
Grdna ljudina, obrijana čela, razdrljenih, čupavih grudi, zasukanih rukava, seđaše na rudini i čikaše. Očima zakrvavio, pa uprštio u šanac.
— Šta je, Turčine? Zar si se nanosio glave?
— Ovamo, bȁbo!… Na mejdan!… Ni konja nisam dojahao nego pođoh pješice! Ako mi se nijedan ne javi, eto me tamo da vas dlanom rašćeram…
Stanko se nasmeja, a Turčin stade pljuvati…
Stanko siđe s bedema, potraži vode, te se umi, pa se prekrsti. Uze šaru, protre kremen malo noktom, pregleda kašikluk, pa pođe.
— Hoćeš konja, junače? — upita ga Bogićević. — Da ti dam ja moga hata…
— Ne treba!… Ja i Mujaga ćemo pešački!… Ako milom bogu volja bude, eto me s Mujaginom glavom!…
Pa izide iz šanca…
Sve je stalo nedahnimice i gledaše kako se vije njegov viti stas. Junačko srce Zavrzanovo ne može otrpeti, nego skoči na bedem šarampova, pogleda dele, na viknu:
— O, Turčine!
— Šta je? — odazva se Mujaga.
— Jesi se pozdravio sa svojima?
— Što?
— Više te kada neće videti. Ko ti ide, ode ti glava kao dulek!…
— Ne laj!
— Lanula ti nana kad te rodila… Muhameda ti turskog!…
Turčin ciknu i skoči… U taj par stvori se Stanko pred njim. Preseče ga okom i prikova za mesto, zagrmivši da odjeknu onom poljanom:
— Stoj, Turčine!…
Morao je biti strašan pogled Stankov kad je onako zbunio Mujagu… U prvi mah ne umede reči reći.
— Šta se dereš tu kao magarac? — upita ga on oštro. Turčin brzo dođe sebi i poče uzmicati.
— Ovamo, da dijelimo mejdan!… — reče, a usne mu zaigravaju.
Stanko pruži pušku na nj.
— Stoj!… Da se nisi maknuo!… Šta tražiš ti ovde?…
I priđe, uhvati ga za vrat, pa mu priteže glavu zemlji. Desnom rukom poteže belokorac, i u koji mah oštro sečivo zari u debeli vrat Mujagin, u taj par vrisnu šešana iz turske ordije…
Stanko se samo uvi, ali mu leva ruka diže uvis glavu Mujaginu… Najedared mu ispade nož iz ruke… On poče posrtati, al’ ne ispusti glave…
Kao munja prelete šancem:
— Pogibe!…
I kao ljuti risovi skočiše golaći na bedem…
Surep i Zavrzan već behu kod Stanka, te ga pridržaše.
— Šta je? Jesi ranjen?
— Jesam.
Ali grmljavina iz pušaka osu. Nisu mogli čuti jedan drugog. Surep ga diže na svoja široka pleća kao dete kakvo, a Zavrzan uze nož koji je kraj njega poboden stojao…
— Gde je glava? — prodera se on.
I pogledav oko sebe, vide glavu u Stankovim rukama.
— Ponesi, ponesi!… Požuri Surepe!… Ih, ala je ovo okršaj!…
I zaista, beše grdan okršaj. Turci ne mogoše lako prežaliti što im Mujaga tako ludo pogibe a Srbi mišljahu da Turke treba kazniti za ranu Stankovu.
Ozlojeđenje na obe strane…
Pala tama od neba do zemlje.
Nije tama od boga poslana,
Već od silna praha i olova!
Surep unese Stanka u šarampov…
— Šta je, pobratime?… Ubiše li?
— Nisu, ali me raniše… Čini mi se da mi je desna ruka prebijena…
— Je l, to glava Mujagina? — upita Zeka, i uze glavu iz Stankovih ruku.
— To je.
— Nabijte je na kolac! — zapovedi Zeka.
Ivanko je dokopa i u trenu glava se Mujagina kezila na Turke.
Surep i Zavrzan se zabunili oko Stanka. Surep je metao trud na ranu, ali se krv ne može zaustaviti.
— Čekaj! — reče Zavrzan.
I stade nožićem strugati kajiš kojim se opasivao, na onu strugotinu metati na ranu…
I to pomože.
Odrešiše svilenu maramu sa vrata Stankova i uvezaše ranu.
— Tako!… Sad je dobro!… Večeras ćemo ga odneti tvojoj baba-Stoji. Ona ti oko rana ume kao niko!… Šta je puta mene izlečila! — reče Zavrzan Surepu.
— Znam, ali meni se čini da je i kost razmrskana! — reče Zeka.
— I to ona ume!… Izvidaće njene trave svaku boljeticu!… Ne brini ti! — reče Zavrzan pouzdano…
— Sklonite malo pobratima, a mi da učinimo jedan prepad na Turke! — reče Zeka. — Šta veliš ti, vojvodo?…
— Neka bude kako ti veliš, buljubašo! — reče Bogićević.
Stanka skloniše u jedan kraj šanca. Zeka pogleda svoje gole sinove, pa poteže sablju. Otvori vrata šarampovu i viknu:
— Za mnom, junaci!
I otvori se jedna klanica… Glave su odletale kao bundeve, blebećući… Puščana vatra umuknu… Čulo se samo zveketanje hladnoga čelika i jauk ranjenika, koji je nebo prolamao.
Borba beše očajna, ali sila beše jača, te joj se ne može odoleti. Mrtve su zamenjivali živi, koš stojahu nemi i nepomični, očekujući da ih snađe ono isto što i njihne drugove, preko čijih se telesa nemilosrdno gazilo…
Kao vuci probijahu se junaci Zekini kroz žive zidove.
— Junački samo, Surepe! — vikao je Zavrzan. — Zar da ne osvetimo Stanka?… Ta on nam je bio harambaša…
A Surep samo uzdigao obrve, pa kosi li kosi.
Zavrzan je jurišao nemilice u najgušće redove turske… Za trenut-dva nestade ga, pa ga tek vidiš kako se, kao šilo, probio, prolećući kao strelica i uzvikujući:
— Tako, Klempo!… Alal ti vera, Jovica!… Ne daj se, Nogiću, stari hajduče!… Udri, udri, Ivanko!… Samo neka se pravi džumbus!… Ja volim samo džumbus!…
I opet ga nestane…
Sila je rasla kao kvasac. Nebo palo na zemlju pa se jedva nazire.
Najedared nesta Zavrzana. Umuknu njegov glas što je sokolio i zasmejavao…
I to sve nekako čudno teknu… Zeka se stade osvrtati… Surep se uzjazbi… Nogić, Jovan, Jovica, Ivanko i… svi prenuše.
— Zavrzane! — jeknu Surep.
Ali se niko ne odazva…
Najedared pobesne sve. To više ne behu ljudi nego ljuti risovi… A nije ni šala!… Zavrzan je bio duša golaća… Više niko nije mislio o svojoj glavi…
I prolomiše silu tursku, prolomiše i provališe guste redove, onako isto kao što Drina valovita provaljuje drumove i nasipe što joj na putu stoje… Turci počeše naglo i u neredu odstupati. Uzalud ih golim sabljama nagoniše u boj — volelo je pasti i od svoje rođene sablje nego mreti od strašnog pogleda hajdučkog… Bežalo se to glavom bez obzira.
— Zavrzane!… Zavrzane!…
Ali se niko ne odazva.
— Da nije zarobljen?… — upita Ivanko.
— Onda ću ih goniti do njihove ćabe! — cikao je Zeka.
— Evo ga! — reče Latković.
Zavrzan je ležao sav umrljan krvlju i prašinom. Iz velike rane na čelu lopila je krv. Latković se nadneo nada nj.
— Mrtav?… — pitahu golaći.
— Nije… Diše…
— Hvala bogu!… Nosite ga u šarampov! — zapovedi Zeka.
Latković ga htede uzeti, ali pritrča Surep i odgurnu ga… Neka vatra sjajaše u njegovim strašnim očima…
— Ja ću njega nositi!… On je moj!…
I diže ga na ruke kao detence kakvo, pa ga ponese šancu… Ni sam ne znade kako, ali oseti kako mu se dva vrela mlaza slevaju niz obraze… — Zaplakao se ljuti ris za svojim drugom…
Turci se behu sasvim povukli… Vojvoda Anta, videći da se opet počinju pribirati, doviknu Zeki:
— Vrati se u šarampov!… Ako nas opet budu napali, branićemo se; ali ja mislim da će oni pre preko Drine nego na nas!…
Zeka posluša vojvodu i povuče se sa svojim ljudima u šanac…
Te noći Surep se krenu sa Stankom i Zavrzanom na Drenovu gredu da ih vida…