Deo 1, Poglavlje 13: Prvi megdan
Harambaša dade Stanku svoju torbu. Išli su ćuteći. Svaki je svoje misli premišljao.
— Na Žuravu, dakle, — reče Jovica.
— Da neće biti kakog okršaja danas?
— Pa… može biti.
— Da nisu trgovci?
— A… sa njima bih lako!… Nego beg. Putuje Sali-beg sa pratnjom.
— Ima li ih koliko?
— Deva veli do dvadeset.
— Tu će biti lepa ćara… Šta veliš ti, Surepe?
Surep samo sleže ramenima.
— Danas ćemo videti koliko nam Stanko vredi! — reče harambaša i pogleda Stanka.
Stanko se grozničavo nasmeja. Htede nešto reći, ali na osmejku osta… Iako je došao u hajduke, iako je znao da kao hajduk mora krv prolevati, opet mu ovo dođe nenadano, najedanput… Onaj tihi, mirni, domaći duh što se dojako beše ućutkao u njemu, poče se boriti…
Ali Stanko steže srce. Uguši te misli i truđaše se da sasvim zaboravi šta je bio. Stid ga beše da, ma i zboranim čelom, svome novom društvu pokaže kako se plaši. On se silom osmehnu pa reče:
— Baš da vidimo!
— Bogami, ti si batli! — reče Zavrzan. — Ja sam ti, brate, morao čekati nekih mesec dana dok mi se dade prilika…
— A ja petn’est — reče Jovica.
I počeše pričati o svojim prvim megdanima. Razgovarali su tako mirno i ravnodušno kao da su govorili o orbi ili kopnji kukuruznoj.
Stanku se grudi nadimahu. Nije se mogao nadisati, tako mu prsa postaše tesna.
Ali on htede da bude pribran i miran, i poče sebe razgovarati:
— Šta? — mislio je. — Neću ja njemu prsa u prsa!… Ja ću njega iza grma!… Nišaniću dobro, i oboriću ga!… Pa čovek ti je što i zec: nanišani, opali, on gotov!… Ne znam šta mi je te sav strepim. Proći će to. Dok samo prvu vatru preturim, onda je lako… Ostrvi se čovek…
Harambaša ga prenu iz misli:
— Tu smo!
On diže glavu. Žurava se pred njima vila kao guja; skoro da usahne od velike suše i vrućine. Preko same nje prelazio je put… A šuma kao četka sa obadve strane.
— Sad da se raspodelimo — reče harambaša. — Ovo je mesto dušu dalo za busiju… I, ovako ćemo!… Ti, Ilija, ti ćeš stati tamo. Na tebe će prvo Turci udariti, ali ti ih propusti…
Ti, Jovane, do Ilije… još ovamo malo… Ti, Surepe, tu, blizu ćuprije… Jovica, ti ćeš ovde, a ja ću onde. Nas petorica smo sa leve strane puta. Ti, Stanko, ti ćeš sam biti sa desne strane… onaj grm… tako!… I ti ćeš prvi pucati. Čim Turčin naiđe na ćupriju, ti pali!… Ako bi ga on promašio, pali ti, Surepe, ti ga nećeš promašiti!… Turci će onda jurnuti napred. Ja i Jovica dočekaćemo ih i zbuniti, a vi od ostrag jurišite… Ako li Turci nagnu bežati natrag, zbunite ih vi, Jovane i Ilija, a mi ćemo jurišati. Jeste razumeli?
— Jesmo, harambašo!
— Još nešto. Stanko, ti još ne znaš reda hajdučkoga. Dakle, kad već vidiš Turčina, uzeo si ga čak i na oko, opet ne papi dok mu ne vikneš: stoj!… Jesi upamtio?
— Jesam, harambašo.
— Sad… svaki na svoje mesto i… tajac!…
Hajduci se ponameštaše.
— Pazite!… Kad viknem: „Juriš!“ — svi noževe iza pasa, pa jurnite na drum!…
— Dobro, harambašo!
Nasta mrtva tišina. Stanko je slušao cvrčka pored sebe… Beli leptiri proletali su tamo-amo pa padali po travi, koja se na izdani vodenoj zelenila…
Ova tišina, ova tajanstvena cvrka baci ga u sanjarije. Izukrštaše se slike pred očima njegovim… Video je strašnu sliku svojih zaprepašćenih roditelja, na onaj narod… popu… kmeta gde drži onu crvenu kesicu…
Pa onda izbi iznad tih slika krasna slika lepote devojke… Jelica stoji pred njim kao živa, ponosita… Gleda ga otvoreno, slobodno. Kao da mu vele ti pogledi: ja ti verujem! ti si pošten čovek!… I biću tvoja, samo tvoja!… Samo nas grob može rastaviti, a više niko.
On se zagledao, zablenuo… duša mu se sastala s njenom dušom…
Začu se topot konjski… On diže glavu i pogleda… Topot je dolazio sve bliže; čak ču i glasove, iako nije reči razabirao…
Najedanput se pojavi čovek na konju. Čovek beše riđ, a konj alatast.
Čim vide riđa čoveka, Stanko planu. Da ima sto života, on bi mu ih svih stotinu uzeo.
On zape pušku. Noktom protre kremen na orozu…
Turčin stupi na ćupriju.
— Stoj! — grmnu Stanko.
I jeknu dubrava od njegovog gromkog glasa.
Turčin se trže i pogleda na onu stranu otkud glas dođe… Stanko dade vatru… Puška puče, a Turčin s konja kao pun džak…
Nasta zabuna. Turci jurnuše napred… Jedna… druga… treća… pukoše… začu se harambašin glas:
— Juriš!
Stanko okorami šaru, dokopa oba pištolja iza pasa pa jurnu na put…
Jedan Turčin minu mimo njega. On opali i Turčin pade. Drugi jedan jurnu na nj sa golim nožem. On opali i na njega, a onaj sunavratke s konja… On se saže, uze njegov nož, ali mu se odjedared navuče mrak na oči… Video je samo senke pred sobom i napadao ih… Krv mu je vrila, meso gorelo, ribići igrali od silne vatre… a on je proletao po drumu kao mahnit…
I ko zna gde bi se zaustavio da ga ne prenu poznat glas:
— Ne mene!…
On poznade Jovicu. I kao svuče mu se ona magla s očiju. On pogleda oko sebe i vide svoje drugove. Harambaša mu priđe i uhvati ga za ruku.
— Ejvala, junače! — reče i prodrma mu ruku.
Pred njim i oko njega ležahu Turci. On smotri Zavrzana nad Sali-agom.
— Harambašo!… Harambašo! Molim te, hodi ovamo da vidiš samo… O, ljudi božji, ako ovo nije muški — ja ne znam šta je!… Molim te, harambašo, dođi da vidiš!… Ako nisi znao da se i puškom može zaklati, a ti hodi!… Dođite da vidite!
I harambaša i hajduci priđoše. Turčin beše udaren baš u samu jabučicu, pa, kako ju je zrno raznelo, izgledaše kao da je zaklan.
— Valja! — reče harambaša.
— Muški! — hvali Zavrzan.
— Ruka ti valja Carigrada! — reče ćutljivi Surep.
— More, glave turskog cara! — viknu Zavrzan.
— Na posao! — zapovedi harambaša.
Hajduci pritrčaše mrtvim Turcima i počeše ih prevrtati te uzimati novac i oružje. Zavrzan nikako ne ćuti:
— To se zove nišaniti!… Nego i mi smo ti dobro… Čekaj! Jedan, dva… tri… četiri… pet… šest i dva: osam, devet, deset!… Deset mrtvih Turaka! Da je i sutra deset i prekosutra deset, bilo bi trideset!… A za dve godine isekli bismo svu Bosnu!… Oho!… ovaj aga parajli!… Gledaj oružje… sama srma!
— To je Stankovo! — reče harambaša. Neka mu to bude naš poklon za ovaj prvi megdan!…
— Pravo je! — reče Surep.
— Zaslužio je! — rekoše Jovan i Jovica.
— Ko ovako puškom kolje, zaslužio je pašaluk! — viče oduševljeni Zavrzan.
— Jeste gotovi? — pita harambaša.
— Jesmo.
— Onda polazi!
— A zar ćemo Turke ostaviti ovako, na putu?… Zar ih nećemo malo skloniti? — upita Jovica.
— Taman! — reče Zavrzan. — Još samo treba zvati popa da ih opoji!
Svi se nasmejaše.
— Turci će njih skloniti — reče harambaša. — A za nas će bolje biti da zaranije šumu hvatamo.
I dok dlan o dlan, njih nestade.
A nad razbojištem počeše šestariti ptice grabljivice…