Deo 3, Poglavlje 16: Užas
Kiša ne prestajaše. Velike bare behu u šašu i oko njega. Ratnici ne mogahu svu noć zaspati, premeštajući se s mesta na mesto.
Osvanu dan sumoran kao čelo samrtnikovo. Vojvode, i pored onako sjajnih pobeda, behu nešto zaćutale. Svima se slutilo nešto strašno, neočekivano.
I dođe… Logorom prođe glas da je barut zakisao i da nemaju ni zrna suva. Ljudi šaputahu jedan drugom na uvo te reči. Svakome se na taj glas koža ježila i kosa kostrešila…
Vojvode behu blede kao smrt. Oni su slutili i sami tu nesreću. Sastadoše se u Čupićevom šatoru gledeći jedan drugog uznemireno.
— Šta ćemo sad? — pita Miloš.
— Valja tražiti baruta — odgovori Čupić. — Gde?
— Valja poslati u Mitrovicu. Šat se tamo nađe.
— A… dakle, ne znaš utvrdo da li ćeš naći…
— Ne znam.
— Onda je nesreća! — reče Jakov.
— Ako je tako, ja sklanjam moje ljude! — reče Miloš oštro.
— Kuda?
— Neka ide svaki svojoj kući!… Čekati onoliku silu bez džebane ja neću.
Čupić je kršio ruke.
— Šta da činim? — uzvikivao je hvatajući se za glavu.
— Šta ćeš činiti? Ako saznaju Turci da džebane nemamo, obradi smo bostan!… Nego… šalji što pre po barut.
Čupić se mišljaše koga da pošlje. Reče da mu dozovu Zeku.
— Evo me, vojvodo! — reče Zeka ulazeći u šator.
— Neka mi dođe Surep.
Zeka izide iz šatora i zamalo vrati se sa Surepom.
— Stanojlo!
— Čujem, vojvodo!… — odgovori Surep.
— Meni treba čovek koji ume umreti a reči ne izustiti.
— Dobro, vojvodo.
— Da ideš u Sremsku Mitrovicu.
— Dobro.
— Nama treba baruta. Nađi gde znaš i što više možeš… A evo ti novaca.
I baci preda nj punu kesu dukata.
Surep uze novac, pa ode bez obzira onom uzinom pravo k selu Zasavici.
— Zeko! Sazovi mi starešine…
Za nekoliko trenutaka sve beše tu. Jakov i Miloš sedeli su zabrinuto, a Stojan je hodio tamo-amo.
Kad ovi uđoše i stadoše, Stojan reče:
— Nesta nam baruta… Šta da radimo?
Sve obori glavu. Nasta tajac. Zeka reče:
— Zar ni zrna nemamo?
— Nešto ima u mome šatoru što nije pokislo. Ono što je bilo u lagumima sve je propalo. Nabujala voda, pa nalila u lagume…
— Dosta i to što imamo.
— Kako dosta? — upita Miloš. — To nema na svakog ni po jedan metak.
— Mi ćemo jurnuti na njih s noževima! — reče Zeka, a oko mu plamti.
— Ostavi se detinjarije! — reče Miloš. — Ti misliš to je buljuk, pa da se probiješ kroz njega! Sila je to, sila!…
— Mi smo i silu dočekivali!
— Jesmo, al’ je bar bilo džebane.
— Pa doneće Surep džebane.
— Doneće, ali ako saznaju Turci pre da nemamo?… Ako slučajno udare kao juče što su, na vide i sami?… Ne govori, Zeko, detinjarije!…
— Pa šta hoćeš ti? — upita Zeka.
— Ja sam, braćo, smislio da mi sami odstupimo.
I Miloš pogleda po svima.
Zeka planu:
— Šta, da odstupimo?!
— Ja govorim kao pametan čovek! — reče Miloš. — Ovde možemo svi izginuti, a pomoći nikom nećemo. Turci su jači od nas. Oni imaju svega: i pušaka, i topova, i džebane, i hrane. U nas svega ponestaje.
— Gotovo, pravo veli… — čulo se kako izbija iz žagora.
— A ovoj Srbiji trebamo mi!… Ako ne pobedimo ovde, pobedićemo na drugom mestu! Ako oni savladaju nas danas, mi ćemo njih sutra…
— I opet pogleda po svima.
— Tako je! — reče nekolicina, a neki se još predomišljahu.
Čupić se uplete:
— Nije baš tako, Milošu! Ja ne mislim da mi ostavimo šarampov.
— Ama ja, brate, nisam ovan da čekam da me Turčin kolje!
— Nismo ni mi ovnovi! — planu Čupić. — Ja sam ovde sazvao ljude na dogovor, a ne na sprdnju!
— Pa, eto, — reče Miloš — pametuj kako da ostanemo! Caruj ti!
— Ja sam poslao po barut.
— Poslao! A hoće li naći baruta koliko treba?… A Turcima može doći ćef da baš sad udare!…
— Oni su zavarčeni! Neće im pasti na namet…
— To je na vrbi svirala! — odseče Miloš. — Ja ne računam tako kad bijem boj s Turcima! Nego, hteli vi, ne hteli, ja odlazim s mojim ljudima!… Meni oni trebaju i drugi put.
Pa se diže, pogleda svoje ljude i reče:
— Ko hoće neka ide za mnom!
I izide iz šatora, a njegovi za njim.
Stojan je drhtao od jeda, ali je osećao da Miloš govori istinu. I on, koji je umeo nadgovoriti najrečitijeg čoveka, ne umede sad reći reči; osećao je da govori koješta, da govori ono što pametan čovek ne treba da govori, naročito u ovoj prilici gde tolike glave igraju…
Pogleda Jakova… I on se nešto predomišlja… Pa i same starešine glede nekako u zemlju. Niko, sem Zeke, ne umede reći reči.
A Zeka planu:
— Idite! — reče on. — Idite svi! Ja neću!… Ja ostajem ovde s mojim golim sinovima!… Ja ću od Ravnja načiniti Kosovo!…
Pa pogleda po svima. Oko mu je sevalo plemenitim i junačkim žarom…
U taj par upade među njih Deva, sav mokar kao da je iz močila. Lice mu beše bledo, kao da je smrt svoj pečat na njega stavila; oči mu gledahu unezvereno.
Sve se okameni kad ga vide takog. Čupić jedva dođe k sebi. Priđe i uhvati ga za rame:
— Šta je, ako boga znaš!
— Dakle, istina? — reče Deva.
— Šta?
— Nemate džebane.
— Nemamo, ali je Surep otišao u Mitrovicu da nabavi.
— Dockan! — jeknu Deva.
— Dockan?!
— Dockan!… Turci već znaju da džebane nemate. Javio im neko iz preka… neki kapetan.
A već su se spremali da beže natrag… Strah je tako bio zavladao, tako ih spopao od onog trenutka kad je Zeka jurnuo među njih, da su se od Šušnja plašili!… Ja sam u duši uzvikivao: hvala ti, Gospode, na tvome daru!…
— A sad?… — pitaše Čupić, a oči mu zakrvavile.
— Sad… pobesnili!… Sad se spremaju da jurnu… Ja sam jedva ugrabio da se izmaknem da ovo javim!… Čini šta znaš!…
Stojan pogleda Jakova i starešine:
— Šta ćemo? — upita nekim strašnim glasom.
Jakov se diže na noge:
— Stojane, brate! — reče on. — Sila boga ne moli!… Ti znaš da bih se ja borio do istrage, ali kad se nema su čim! Bolje da odstupimo!…
— Bolje!… Bolje!… — grmnuše sa sviju strana.
Stojan vice čak i svoje ljude da tako misle. Crn u licu kao zemlja, prostenja:
— Velite?
— Velimo!…
— Ja ne velim! — zagrme Zeka. — Ja se neću maći odavde dok me svega ne iskablićaju na param parče!
— Ama šta možeš ti sam? — reče Jakov.
— Vojvodo!… Šta ja mogu, to će se čuti!… Ako ste dokonali da se uklonite, uklanjajte se što pre!… Idite!… Vi imate svoje kuće, svoje žene i dečicu; ja nemam ništa sem želje da se Turcima svetim!… I ja ću im se svetiti!… I do danas je od moje ruke palo mnogo turskih glava, ali danas, samo ako ih đavo nadari te udare, danas ću napraviti rusvaj da će se pričati dokle traje jednog Srbina!… Idite, dakle, uklonite se!… Zbogom!…
Pa izide besno iz šatora i ode međ svoje golaće…
U šatoru beše tišina kao u grobu. Svima su u ušima zvonile Zekine reči… Čupić prvi dođe k sebi.
— Rekosmo li? — upita.
— Rekosmo! — povikaše.
— Onda idite tamo, među ljude, i polako odstupajte s njima… Ako bi ko hteo preko vode preći, neka uzme po jedan list onog lokvanja u usta, neka se obrne na leđa — voda će ga sama preneti.
Starešine izidoše da narede odstupanje. Čupić opet pozva Zeku.
— Junački sine! — reče mu, a suze mu se svrteše u očima. — Alal neka ti je srpsko mleko koje te zadojilo!… Ali, Zeko brate, promisli! Ne bi li bolje bilo da i ti odstupiš?…
Zeka planu.
— Ne govori mi to! — reče. — Ja sam te voleo i poštovao kao oca rođenog… Ne govori tako, jer ću te omrznuti!… Šta ću ja ovde?… Šta čekam?… I čemu se mogu nadati od Turaka ako u životu ostanem?… Zar da se kao žena pustim da mi ruke svežu, pa onda glavu seku?… Nikad, vojvodo!
— Ti možeš preći preko Save.
— Ja sam jednom prešao Drinu i našao družinu koja sveti ono jadno roblje!… Danas da prelazim Savu, da padnem na hlebac kakvom sirotanu, neću!… I posle, ja nisam stvoren za miran život!… Meni bez okršaja nema vedra dana… ja sam onda kao ubijen!… Ne govori mi to, vojvodo!
— Ali…
Zeka mahnu rukom:
— Svršeno je!… Ja i moja družina, moji goli sinovi, ostajemo ovde, ostajemo ovde da izginemo! Mi smo se već dogovorili i zaverili!… Više ništa ne može nas povratiti da odustanemo od naše namere!…
— A džebana? — upita Čupić.
— Imamo nešto!… Kad to potrošimo, mašićemo se ljutih guja iza pasa, jurnuti u Turke, pa koga bog voli!
— Ima i u mene nešto očuvane džebane!… — reče Čupić.
I pokaza mu dva bureta baruta što behu u jednom ćošku šatora.
Zeki se razvedri čelo.
— Na tome ti hvala!… Neka sad udari dvaput tolika sila kolika je turska, ja ću je četiri sahata zadržati. Daj mi ruku, vojvodo, da je poljubim!
— Da se poljubimo, junače!… Da se oprostimo i alalimo!… Ja sam siguran da se više ovde na zemlji nećemo videti!… A starešina sam. Možda sam ti kadgod što i nažao učinio… Oprosti!…
— Oprosti i ti meni, a tebi neka je bogom prosto! — reče Zeka ljubeći se.
Obojica izidoše iz šatora.
Strašno beše pogledati kako se prazni onaj maleni okô… Sve odlazi naglo, brzo, ne čekajući ni druga ni prijatelja. Na svakom se licu ogledao strah i užas…
Čupiću udariše suze.
— Šta ja doživeh?!… Što mi, Gospode, juče život ne uze! — mislio je u sebi.
Zeka mu još jednom pruži ruku:
— Zbogom, vojvodo!
— Zbogom, junače!…
Zeka ode u šanac da naredi da se džebana iz šatora prenese… Čupić je stojao, nem i očajan, gledajući kako se raspada snaga kojom je on vladao, snaga koja mu još juče beše slava, a danas?… Danas…
On ne smede dovršiti tu misao… Jurnu da pobegne od nje…
I skoči u Savu!… Kad je izbio na vodu, čuo je kako zemlja tutnji. — To Turci idu! — pomisli.
Pa zapliva…