Deo 2, Poglavlje 9: Proševina
Marinku je igralo srce od radosti. On je čisto video onu odlučnost na licu Ivanovu. Premišljao je samo o tome kako i šta da radi, te da se Ivan više ne vrati svojim starim drugovima… Sastavljao je mnogo planova, ali mu nijedan nije bio baš sasvim podesan.
Međutim, Ivan se beše već rešio. U duši svojoj on je naskoro bio raskrstio. On ne mogaše boljeg prijatelja sebi naći od čoveka koji je toliko prijatelj sinu njegovom…
Stigoše pred han. Kruška beše u odaji s Lazarom. Čim ču da su Ivan i Marinko tu, on čisto radostan potrča pred njih.
— A… došli ste!… Ja malo sjedoh ovdje s Lazom.
Marinko namignu na nj… Turčin razumede i nasmeja se.
— A… s Lazom, sa đuvegijom… ako, ako… — cerekao se Marinko.
— Jest, bogme, S đuvegijom! — reče Kruška. — Zar to nije momak kao grom? Ja čikam curu da kaže neću! — reče Kruška i potapša Lazara po plećima.
Ivan se htede zaplakati od radosti, videći kako Kruška mazi njegovog Lazara.
— Dede, sjedite ljudi! — reče Kruška, pokazujući na divan. — Evo i duhana…
— To ti meni daj, dragi aga, Ivan ti slabo mari za to — reče Marinko topeći se sav od smeja.
— Zar ne pušiš?
— Ne palim.
Lazar htede otići.
— Neka, Lazo, nemoj ići. Tu ti je sad i otac, pa da razgovaramo.
Lazar obori bajagi glavu.
— Evo šta, Ivo. Baš sad razgovaraš s njime i pitam ga bi li se ženio.
— Pa šta veli? — pita Ivan.
— Šta će reći, — smeškao se Turčin — šta bi ti rekao da si u njegovijem godinama?… Hoće da se ženi, eto šta!
Marinko se zacenu od smeja, a Lazar se okrenuo pa gleda kroz prozorčić napolje.
— A je li begenisao curu?
— Siguran sam da jeste! Ha-ha-ha! — zacenu se Marinko.
— A koju? — upita Ivan gradeći se da ne zna.
— Ek, da li znaš koju? — reče Kruška.
— Najljepšu curu u Crnoj Bari. Zar može ovako dobar momak voljeti rđavu djevojku? Jelicu Miloševu hoće on.
Ivan se osmehnu. On je davno znao da Lazar voli Jelicu.
— Pa dobro, dobro — reče on.
— Znam dobro, dobro. Ma hoće li što biti od proševine? — pita Kruška.
— Da vidimo. Valjda će biti!
— Nemoj tako govoriti! — uozbilji se Kruška. — Reci najedanput: hoćeš ili nećeš?… Evo, ja ću pitati Sevića za devojku.
— Što? — uozbilji se Ivan. — Zar ga ja ne smem pitati?… Čega bi se ja stideo?… I čim bi on mene zastideo?…
— Ničim, vala! — reče Marinko. — Ako je na porodicu, imaš više zadruge od njega; ako je na bogatstvo, bolji si od njega!…
— Tako je! — reče Kruška.
— Ti si još i novčan — dodade Marinko.
— Onda ja ću sam ići njemu.
— Tako i treba. Ja se samo malo našalih, kao velim: da krenem stvar… Znaš, mladeži nije do čekanja!… Da je to za me i za te, — onda bi se moglo i očekati, ali…
— Pa opet pre mesojeđa ne može biti ništa, sad je post — reče Ivan.
— Samo neka se svrši proševina, koliko da se zna! — reče Kruška.
— Dobro. Ja ću još danas ići Milošu…
— Tako valja, tako valja!… Pa onda ćeš valjda i mene pozvati na proševinu?
— A… hoću, hoću!
— A tu će sigurno biti i pop i kmet…
Turčin zastade. Pogleda u Ivana, pa kad vide kako mu se čelo nabra, upita:
— Šta ti je?
Ivan ne reče ništa.
— Zbilja, šta ti je?
— Ništa, dragi ago, ništa! — reče Marinko. — Malo se sporečkao s popom i kmetom… ali, ništa…
I Marinko opet namignu na Turčina.
— A što?
— Pa… ništa… on im govorio tamo o tebi, pa…
— Pa?…
— Pa… ne znam. Eto, neka ti on kaže…
— Šta je to bilo, Ivane?
— Bilo!… Ne možeš im ništa dokazati kad neće da te čuju.
— Ama to je zbog mene bilo?
Ivan potvrdi glavom.
— Pa ništa!… Nemoj se ti toliko kariti! — reče Turčin, bajagi hrabreći ga. — Znao sam ja to!… Nego, hvala tebi na lijepoj ljubavi, hvala ti kao bratu rođenom… A oni… the!… Šta tu ja mogu?… Doći će, valjda, kadgod i moj dan!… Što reklo ono siroče: umrijeće i moja naja, naješću se i ja pogače!… Tako i ja!… Doći će njima crni dani, pa će onda Kruška dobar biti!… Nego, šta vele, vjere ti?… Radi čega to oni neće?
— Neće, brate, što si Turčin!
— Ha-ha-ha-ha! — stade se smejati Kruška. — Lijepo, lijepo!… Zar je samo njima dato da budu dobri ljudi?… Vidjećemo!…
— Baš sam im svesrdno govorio…
— Vjerujem ja tebi.
— Ali ne pomaže…
— I ne treba… — reče Kruška, gradeći se hladan, iako mu obraze obuzimaše crven… — Nego, ostavimo se toga… Ja znam, oni ne mrze. Je l’?
— Jest — reče Ivan.
— Mnogo me mrze?
— Mnogo.
— A i bog i ljudi vide da me samo džabe mrze… To vidi svaki kome je bog dao dva oka da može vidjeti…
— Tako je.
Turčin se nasmeši, pa reče:
— Ostavimo se sad toga razgovora…
— Ali ti treba da znaš sve! — reče Ivan.
— Znam dosta. Znam da su mi oni dušmani i da rade protiv mene; znam da si mi ti prijatelj. I, vjeruj, više volim tvoju ljubav nego što se plašim njihova neprijateljstva. Nego, ja!… Pa kad ćeš razgovarati sa Sevićem?
— Koliko danas.
— Ali idi odmah. Nemoj oklijevati…
— Dobro. Idem iz ovih stopa — reče Ivan.
Pa se diže i ode Sevića kući…
Tamo ga dočekaše lepo. Miloš Sević bio je čovek dobar, blag, miran. U svima seoskim poslovima bio je vazda tamo gde su bili pametniji ljudi, kao pop, kmet i drugi. U svojoj kući bio je u punom smislu reči domaćin. Tu je on dizao i obarao po svome nahođenju. U kući mu je bio red kao u košnici. Svako čeljade znalo je i radilo svoj posao, a on je bio gospodar. Mislio je da je u njegovoj kući svaka njegova reč svetinja, pa je tako i bilo. Jednom reči: pravi domaćin svoga vremena. Kad je Ivan stigao, Miloš ne beše kod kuće. Otišao nekim poslom do Šokčanića. Međutim, kućani potrčaše svi da usluže gosta onako kako Se samo poželeti može.
Ivan sede da ga pričeka. I nije ga dugo čekao. Miloš dođe gotovo odmah po dolasku njegovom.
Posle pozdrava sedoše i povedoše razgovor o rđavom vremenu, o jabukovači i kazanu. Razgovor je tekao prilično. Zatim Ivan okrete na opštinske stvari. Spomenu kmeta i popa, onda subašu i kako je on čovečan.
— Ne znaš ti, Milošu, kako je to dobar čovek, ama kao da se rodio u Crnoj Bari.
Miloš je, kao što rekoh, u tim stvarima puštao svakog preda se. On je verovao da je svaki od njega pametniji, pa i Ivan. I odobravao mu je sve što rekne.
Ivan se gotovo razdraga:
„ Eto, što je čovek, mislio je on, pravi čovek! Zna, brate, prljilo ga, na zna! Gde li si sad, pope, da čuješ kako pametan čovek razgovara!… A nije kao ti!… „On je Turčin, a Turčin je naš dušmanin…“ Eto, vidiš, ovo je prost čovek, ali zna!… A moram se s njim oprijateljiti, pa da bi ne znam šta bilo!…“
— Čuješ, Milošu! — reče glasno.
— Šta?
— Nešto bih te kao čovek upitao.
— Šta?
— Ja, brate moj, imam sina za ženidbu, sokola!… A tvoja je kći stigla za udaju. Šta veliš da mi tu decu sastavimo?
— Pa… eto… — sleže Miloš ramenima.
— Sevap bi bilo. A, posle, i oni se rado glede.
— Ne branim… — reče Miloš.
— Pa kad veliš da dođem?
— Kad je tebi drago.
— Onda eto me sutra s proscima.
— Dobro mi došao svakad.
— E, baš se radujem!… Znaš, bogu hvala, mi se pazimo od detinjstva. Odavno sam na to mislio, gledeći kako deca rastu!…
— Valjda je i bog tako rekao…
— Rekao je, rekao…
Još su malo posedeli, pa se Ivan diže kući da se spremi i sazove prosioce…
Poglavlje 9.1.
Miloš dozva ženu u sobu, pa joj reče da je obećao Jelicu za Lazara.
Kruniju nešto teknu, ona poblede.
— Pa kad će to?…
— Sutra naveče dolaze prosioci. Gledaj te spremi sve što treba. A i njoj kaži…
Krunija izide iz sobe, bleda kao mrtvac. Ona se seti kako joj je Jelica govorila o Stanku…
Bože, što ti je srce materino! Mada je znala da treba činiti samo ono što domaćin želi, da treba voleti ono što on voli, opet joj se u duši nešto zakuva. Ona odjedanput omrze i Ivana i Lazara, i svu kuću… Oni joj se učiniše kao ljudi osim sveta… Gotovo i ona, zajedno s Jelicom, da poveruje da onu krađu nije učinio Stanko, nego da je Lazar tamo sobom novce zakopao…
Jelica je bila u avliji. Ona izide u avliju, vide je tamo na drvljaniku gde slaže naramak da u kuću nosi.
— Jelo! — viknu ona.
— Čujem, nano.
— Dela, odnesi ta drva, pa dođi u vajat, râno.
— Eto me, nano, eto.
Krunija uđe u vajat i stade se osvrtati. Zamalo dođe i Jelica. Videći majku bledu, nju nešto proledi.
— Što si me zvala, nano?…
Krunija ušeprtlji:
— Ovaj… a gde ti je ona pređa što ti dadoh neki dan da ostaviš?
— Evo je u sanduku, nano — reče Jelica čudeći se.
I pođe sanduku da izvadi pređu.
— A… jest, jest!… Znam!… Neka, neka, nemoj vaditi!
Jelica, videći kako se ušeprtljila, priđe bliže i zagleda joj se u oči…
— Majko!… — reče ona i sva zadrhta. — Ti nešto strašno kriješ od mene!… Šta je?…
— Jeste, râno moja, strašno!
— A šta je?
Kruniji beše teško da joj kaže.
— Kazuj, majko! Kazuj, ne muči me!
I ona sklopi ruke.
— Tebe prose! — reče Krunija.
Njoj se okrete vajat oko glave… Ali se brzo pribra pa reče:
— Prose?… A ko to?
— Ivan Miraždžić, za Lazara!… I otac te daje… Meni reče da se spremamo i da tebi javim!… I sad znaš šta je… eto ti!…
U Jelicu kao da uđe neki bes… Ona steže obe šake u pesnice, diže ruke nada se i reče oštro:
— Ja neću!…
Krunija nije verovala svojim ušima. Nije mogućno da joj je kći kazala: neću. Toga čuda još nije bilo u svetu.
— Šta reče, nesrećnice?!
— Neću! — reče Jelica uporno.
A u očima se ogledala stalnost, koja je govorila više od svake reči.
Krunija sede na krevetac. Ona još nije ni pojmila; nije mogla pojmiti sve to što je došlo nenadno, kao grom iz vedra neba.
Obe ćutahu. Krunija se zagledala u usne Jeličine, koje su igrale od ljutine… Ona kao da dođe k sebi, jer ustade, uze Jelicu za ruku, pa, grcajući, reče:
— Idi!… beži!…
— Što?
— Ubiće te!
— Babo?
— Jest on!… Beži, nesrećnice!
Jelica je opet pogleda u oči i reče otvoreno:
— Neću!
— Ali… ubiće te!
— Nek’ ubije!… Ti misliš bojim se ja smrti?… Jok!… Zašto da se bojim?… Valjda će mi biti žao onoga života što ga neću provesti s Lazarom? (Ona reče otvoreno. „s Lazarom“. Ne, majko!… Ja se volim u i paklu peći nego biti žena onome odljudu!
Krunija zaneme.
— Kaži ti babi neka me slobodno ubije! Ja ću na nebu iskajati greh njegov. I pre će mu oprostiti bog da me ubije najedared, nego kad bi me ubijao dajući me u onaj mrski narod!… Nemoj da prokunem utrobu koja me je nosila!…
Govorila je slobodno stalno; ni suze joj ne udariše, ni glas joj ne zadrhta. Iz očiju joj se moglo videti da je tvrdo rešena podneti i najveće muke, samo da ne pođe za Lazara.
Krunija se diže sa kreveca, priđe joj i uhvati je za ruku, pa, i ne gledeći joj u oči, poče govoriti očajno:
— Ali, mora to biti!… Znaš li ti ko je tvoj otac?… Zar ti misliš da će on slagati?… On kad jedared rekne — rečeno je!… Svu će te iseći ako mu se usprotiviš!… A on je rekao Ivanu da dođe sutra naveče!… Zar ćeš ti sramotiti našu kuću i njegovu reč?… Nemoj, ćeri, tako ti moje hrane kojom sam te othranila!… Pa, dete moje, taka je tvoja sudbina!… A od sudbine se ne može pobeći!… Što ti je suđeno — suđeno!… Slušaj! Čuj majku kad moli!… A grehota je majku ne poslušati!… Jelo!… Râno!…
I ona diže glavu… Ali je sledi pogled Jeličin. Ona zaćuta.
Najedared je obuze ljutina. Dođe joj pa bi da smoždi Jelicu. Upršti pogledom u nju:
— A što nećeš? — upita.
— Neću zato što sam dala reč drugome! — odgovori Jelica mirno.
— A kome?
— Stanku.
— Dala reč Stanku! — očajno uzviknu Krunija. — I ona daje reč!… A ko si ti kad tako daješ reč?… I zar je preča tvoja reč od očeve, a?… I kome si dala reč?… Lopovu!… I to…
Jelica sevnu okom. Od pogleda njenog zadrhta srce majčino.
— On nije lopov!
— Ali je hajduk!
— Morao je!… Nije se dao vezati za pra’ boga!… On nije lopov!… I ja ti kažem: ne zovi ga lopovom!
— Ti pretiš?
— Ne pretim. Ali on nije lopov!… Ja to ne dam nikome reći!
Krunija diže ruku na nju, ali je ona stojala mirno kao kolac. Ni mrdnula nije… Krunija trže ruku, pa, van sebe, reče:
— Odoh da ti kažem ocu.
I kao vihor izide iz vajata…
Jelica osta nepomično.
Zamalo vrata se otvoriše. Krunija promoli glavu i reče nekakvim tupim glasom:
— Zove te otac…
Nju prođe neka jeza. Ali se krste za materom… Što se bliže primicala kućnjem pragu, sve joj koraci bivahu manji. Osećala je, upravo slutila je da joj je tu kraj… I ona se predala kao jagnje kad ga na klanje vode…
Uđe u očevu sobu. Oseti miris bosioka za gredama. Otac je stojao kraj kreveta i gledao u avliju. Kad ona uđe, on se osvrte.
— A… došla si? — reče gotovo mirno.
Ona ne odgovori ništa.
— Ama, čuješ li, tebi se javljaju prosci.
Ona opet ćuti.
— Ivan te prosi za Lazara, i ja im rekoh da dođu.
Tajac…
— Ali mi tvoja mati reče: da ti nećeš za Lazara.
— Neću! — reče ona i pogleda mu otvoreno u oči.
— Šta reče, šta? Zar ima neko u mojoj kući ko sme reći neću, kad ja to hoću?… Jesi li ti to?… Ne bih ti to savetovao!… Nego, ti ćeš poći za Lazara!
— Ali, babo…
— Ni reči više! Odlazi!
— Ubij me!…
— Ti ćeš poći za Lazara…
— Neću, pa da si mi otac po sto puta! — reče ona prkosno.
Miloš se zabezeknu. Htede joj pritrčati i udaviti je, ali se pribra i pritajenim glasom reče:
— Kupi tvoje crnje, pa napolje!… Pod mojim krovom nema više mesta za tebe!…
— Hvala, babo! — reče ona i pođe mu ruci.
— Natrag, ne pogani mi ruke!… Napolje…
Ona se okrene i izide iz sobe… Stric Mladen seđaše kraj vatre. Ona ga poljubi u ruku i izide u avliju. Na samom pragu ču reči očeve:
— Mladene! Idi Ivanu Miraždžiću, pa mu poruči da ne dolazi. Proševine neće biti, jer Ja nemam više ćeri…
Posrćući, Jelica dođe do kapije, otvori je i izide iz avlije. Niko za njom da bi reči…
Njoj se svî tuga na srce. Ona ledena stena što joj na srcu beše kao da poče kopniti…
Udariše joj suze i poliše one lepe, jedre obraze…
— Kud ću sad? — proleti joj misao kroz glavu.