Deo 3, Poglavlje 6: Običan događaj
Taman izidoše iz crkve i stadoše malo koliko da popu sačekaju, a bahnu Deva meću njih. Čim ga Aleksa vide, on zadrhta, jer je znao da se Deva džaba ne javlja. Ali htede to od svatova sakriti, pa mu priđe veselo, osmehujući se.
— Hvala bogu, te i ti dođe!… Ja već digao ruke!… A bilo bi mi žao na te!…
— E, evo me!… Srećno ti veselje!… Bog dao te i unuka dočekao!…
— Hvala!… I ti, da bog dâ, te i svoje veselje skoro ovako provodio!…
Tako je govorio Aleksa, a ovamo jednako mu se otimalo sa usana: ama, ti nisi džaba došao!…
— Baš si nekim poslom? — pita ga starojko.
— Kud ćeš većeg posla: pošao sam mome Stanku u svatove!… Pa kamo ti čuture?…
Odmah mu dodadoše čuturu. On se prekrsti i pogleda na nebo:
— Daj, bože, da bude srećno i dugovečne!…
Pa naže.
Popa se pojavi na pragu crkvenom. Ljudi se digoše na noge.
— Sedite, sedite! — reče on. — A, gle Deve!
— Ja, oče, tu sam! — Blagoslovi!… — reče skidajući kapu i prilazeći ruci.
— Bog te blagoslovio!… Došao i ti u svatove?
— Jedared! — reče Deva i nasmeja se.
Stanko, Zeka i drugi zdraviše se s njim. On samo došapnu Zeki:
— Posle ćemo se razgovarati.
I onda okrete u šalu. Videći ga vesela i razgovorna, Aleksa se raskravi. On stade ćeretati i razgovarati sa svatovima… Ona trenutna zabrinutost prođe kao senka, sve se raspoložilo…
— Spremaj! — reče starojko.
Mladež opet pojuri konjima i kočijama. Za tili čas sve beše opremljeno samo da se seda.
Deva se primače Zeki:
— Katić te pozdravio.
— Katić?
— Ja. Rekao je da se noćas, u gluvo doba, nađeš s družinom na Prudovima…
— Šta li ima?
— Dobro je!
— A… ti znaš…
— Ja sam i doneo te glase. U ponoći proći će haračlija, pa ga valja presresti!… Biće ćara i suviše!… — reče smeškajući se.
— Hoće li i Katić tamo biti?
— Ne znam. On reče da se ti tamo nađeš.
— Dobro. — Čini se nevešt, ne kvari veselja!
— Polazi!… Sedaj!… — viče starojko.
Zeka otrča nevesti i posadi se s njom u kumove kočije. Stanko sede sa starojkom. Tu načiniše mesta i popu.
— Nađite mesta Devi!… — viknu starojko.
— Evo!… Evo!… Hodi ovamo!… — viknuše sa sviju strana.
Deva se prepe na ona koja mu behu najbliža.
— Jeste posedali?
— Jesmo.
— Polazi!… — zapovedi starojko.
Kod kuće je čekala opet postavljena sovra. Opet se jelo i pilo… Puška opet pušci nije dala izdušiti. Sunce se već spusti na zaranke. Zeka se samo pogleda s Devom.
— Je li vreme?
— Jeste.
Zeka zovnu Stanka.
— Pobratime!… — reče on. — Mi te ostavljamo!
— Što?
— Katić mi je poručio da večeras moram Drinu preći. Ali… nikome reči o tome!… Ja ću sam otići, a ovi će moji posle…
— Dobro! — reče Stanko.
Zeka posede još malo, pa ustade i stade se pozdravljati.
— Sedi, posinče, kuda ćeš? — pitao je Aleksa.
— Ja moram otići do družine, poočime!… Sve jeste, i veselje je i… sve, ali ja moram družinu obići!…
Pop Miloje viknu:
— Ne zadržavaj ga, Aleksa! On zna šta radi!…
— Zbogom, braćo!
— Zbogom pošao!
I Zeka ode…
Veselje se nastavi. Pilo se, pevalo, pucalo i igralo. Noć se spuštala lagano. Starine, malo zagrejane, potražiše guslara. Povikaše sa sviju strana:
— Zavrzan! Zavrzan!…
I odoše da ga potraže. Ali niti Zavrzana niti ijednog Zekinog druga; čak i Deve beše nestalo.
Svatovi se pogledaše. Nešto ledeno prožma im snagu.
— A kud su otišli? — pitaše Aleksa.
— Ne znamo! — odgovori čeljad.
— A kad su otišli? — pita starojko.
— Ne znamo! Mi smo mislili da su međ svatovima.
Starojko htede zabašuriti sve to. On poče pričati priče. Ali veselje preseče. Više se ne ču ni pesme ni pucnja. Izgledalo je kao da su se skupili na kakav dogovor.
Popa ustade iza sovre i zovnu Stanka.
— Noćas će sigurno biti kakvog okršaja? — upita on. — Ti to znaš. Video sam kad ti je Zeka nešto šaputao.
— Jeste, popo, ali preko Drine… Nego, molim te, nemoj nikom nazivati!…
Popa se vrati sovri. Razgovarali su, ali im se razgovor otimao za Zekom i njegovom družinom… Čela se natuštila; svaki se sve više u se povlačio. Najzad reče pop Miloje:
— Da se razilazimo, ljudi!… Dosta smo se i veselili!… Naposletku, vreme je danas tako!… Danas ima ljudi koji ne dojedu zalogaja, pa opet žive! Da se ide!
I ljudi se počeše dizati.
— Ama, sedite! — vikao je Aleksa.
— Hvala!… Nije vreme veselju. Svršili smo ono što je bog rekao!… Neka su deca živa i zdrava! A i veselili smo se mnogo za današnje dane!… Laku noć!…
I stadoše se pozdravljati… Kum i starojko narediše da im se kola spreme.
— Zar nećete noćiti? — pitaju Aleksa i Petra.
— Neka, nećemo!… — veli Jova. — Pravo veli popa: sad treba da je svaki kod svoje kuće sa svojim narodom!…
— Hoćete li sutra doći?
— Mahni to!… Ako bog da te prevalimo ove dane preko glave, lako ćemo se veseliti. Laku noć!
I počeše se razilaziti. Ukućani ih ispraćahu. Sve oborile glave…
Aleksa uđe u kuću. Pored ognjišta seđaše nekoliko suseda i Sima knez.
— Pijete li?
— Pa… pomalo…
— Ama zar niko od vas ne smotri kad odoše?
— Niko!…
— Neka im je sa srećom!… Jedini bog neka im bude prijatelj!… Maro!… Zovni mi Stanka.
I starac ode u svoju sobu…
Susedi i Sima digoše se. Zalud ih zadržavahu, nijedan ne hte ostati.
Bilo je gluvo doba kad ukućani sami ostaše. Žene su spremale po kući. Petra im reče da ležu. U taj par izide Stanko iz očeve sobe.
— Hoćeš prileći, rano?
— Hoću, majko…
— Idi… idi…
Nasta tajac. Tišina kao u grobu. Zvezde treperahu kao da se otimaju da polete s onog nebesnog pokrova.
Najedanput čuše se puške u daljini… Stanko, sedeći pred vajatom, osluškivaše…
— I… baš danas! — šaputaše on. — Danas se to morade dogoditi!… Kad će nama, jadnicima, svanuti?… Kad ćemo mi smeti proveseliti se na veselju a da nam ne presedne?… Gospode!… Hoćeš li nam kadgod dati i takav dan?!…
Puške su i opet pucale, zvezde su i opet treptale… Niko ne dade odgovora…
Stanko duboko uzdahnu, pa uđe u vajat… Eto, to je bio njegov svadbeni dan.