Deo 1, Poglavlje 15
I kad se to tako zbi, u veliku bolest pade car Filip. Kad to čuše severni susedi, Kumani1, skupi ih se pet stotina hiljada i pođoše na Makedoniju. Čuvši to Filip se mnogo zabrinu, pozva Aleksandra i reče: „Ljubimi sine moj, Aleksandre, na tebe je danas došao red da se biješ za svoju otadžbinu; uzmi vojsku pa idi!“ Aleksandar skupi vojske četiri stotine hiljada i pođe u rat; pošto je sam uhodio vojsku kumansku i video da je neuređena, te iste noći približi se sa svojom vojskom pa naredi da se svud okolo zapale mnoge vatre, da zatrube mnogoglasne trube, udare bubnjevi i praskavice. Kad to Kumani čuše, poplašiše se od iznenadne borbe pa počeše bežati cele noći, sve do izlaska sunčeva. A kad svanu, izmešaše se Makedonci i Kumani; beše već tada ubijeno Kumana pedeset hiljada, a Makedonjana dve hiljade; gonio ih je Aleksandar tri dana i tri noći, i pobi ih još sto pedeset hiljada; pa pošto im uze mnoštvo oružja i konja, vrati se kao pobednik ocu svome, kome još trideset hiljada živih Kumana dovede. Sve ih uredi pred Filipom i Makedoncima pa im onda reče: „Vidite li, drugovi, kako vas božja promisao predade u ruke makedonske i kako vaš mač, naoštren na Makedonce, danas zatupiše makedonske ruke? Cara vašega Atlamiša ubih, a vas žive pohvatah! Ako hoćete da otkupite svoj život, spojite svoju zemlju mojoj, pa budite jedno sa Makedoncima.“ A oni rekoše: „Care Aleksandre, pošto tebi bog pomaže (kao što svi vidimo) i svi koji te vide, i pošto si ubio našega cara, mi smo pogotovu tvoji; postavi nam cara, pa nas pusti u zemlju našu.“ I Aleksandar ih umiri i postavi im za cara svog prvog bratučeda Vancatura (Lancatura) po imenu, maloga telom ali velikog hrabrošću, pa ih bogato obdari i pusti.
Napomene
- Kumani. Pomen Kumana u srpskoj redakciji romana o A. V. predstavlja anahronizam. Na Balkansko poluostrvo Kumani su došli tek u 13. veku. u grčkim tekstovima umesto Kumama pominju se Metoni, ili Skiti.