Deo 1, Poglavlje 18
(Počinjemo priču o Dariju). A persijski car Darije čuvši da je umro makedonski car Filip, posla poklisara u Makedoniju sa pismom koje je glasilo: „Darije, car persijski, takmac zemaljskim bogovima, koji zajedno sa suncem sija od istoka do zapada, car svima zemaljskim carevima i gospodar svima koji gospodare, dajem na znanje onima koji žive u Makedoniji. Došlo je do znanja mome carstvu da je vaš car Filip umro i na svom carstvu ostavio dete mlado godinama, i umom nejako. Smrt Filipova me je ožalostila; požalih mlado dete njegovo, pa ga zaželeh u dvorove carstva mi privesti da ga vaspitam pa da ga onda, počastivši carskom čašću, vratim u otadžbinu. Čim pročitate moje pismo, odmah mi dete dovedite. Šaljem vam Kandarkusa, vernoga moga slugu, da upravlja vašom zemljom i da vašu vojsku, kad god bude trebalo, u moje carstvo dovodi i danak, dvaput veći od prvoga, da mi šalje. A Filipova sina privedite carstvu mojem sa svima carskim znacima. Na mome dvoru je već četrdeset carskih sinova, pa, ako vidim da je on nedostojan carstva, poslaću vam mesto njega drugoga cara.“ Tako pismo Kandarkus donese u Makedoniju; Makedonjani ga dočekaše i odvedoše vojvodi Ptolomeju, a ovaj ga dovede u Filipust grad, Aleksandru. Antioh ih, noseći na koplju Aleksandrov šlem, srete i reče Kandarkusu da se šlemu pokloni. Ali mu Kandarkus reče: „Ako se ja poklonim koplju Aleksandrovu to onda znači da vi niste Darijevi područnici1, i ja Dariju na oči ne smem više izaći.“ A Antioh mu reče: „Ako to ne učiniš, lišio si se života svoga.“ I tako pristupiše i pokloniše se Aleksandrovu koplju. Antioh ih odvede Aleksandru na poklonjenje. A kad uđoše u carski dvor, videše Aleksandra kako sedi na visokom prestolu, divnim zlatom, dragim zelenim kamenjem i slonovom košću ukrašenom. Poklisari pristupiše i pokloniše se divnoj slici Aleksandrovoj. Na glavi mu je bila kruna od safira kamena, sa velikim biserom spletenim mersilovim lišćem; s desne mu i leve strane stojaše uokolo množina vitezova. Selevkuš usta, primi Darijevo pismo i pročita ga. Čuvši pismo, ispuni se Aleksandar gnevom i jarošću, zgrabi i iscepa pismo, pa besno reče: „Ne doliči vašem caru gledati glavu a besediti s nogama; nije Makedonija tako obezglavljena kako se to Dariju čini.“ Rekavši to, brzo ih otpusti, otpisavši Dariju ovako: „Aleksandar, vitez i makedonski car, sin Filipa cara i carice Olimpijade, Dariju, caru persijskom. Tvoje pismo koje si mojim ljudima pisao, pročitao sam i blagodarim ti što se o zemlji našoj brineš i zoveš mene mlada u palatu svoju na vaspitanje. Ali nije za decu koja još mleko sisaju da žive u carskoj palati; tu treba da budu oni debeli, koji meso jedu; već počekaj malo dok se od materine sise otrgnem, pa ću onda na persijsku hranu doći, da ti se zajedno sa svima svojim Makedoncima dodvorim. Poslao si nam Kandarkusa da Makedoncima bude car; ali ne šalji ga zato ovamo, jer ga inače nećeš videti: nije Makedonija tako bezglava kako se tebi čini.“ Kandarkusu Aleksandar darova makedonsko oružje i reče mu: „Idi odmah iz makedonskog carstva, a kad Makedonjani počnu rat s Persijancima, ovo nosi na glavi svojoj da te Makedonjani poznadu i ne ubiju.“
Vrati se poslanik Dariju i predade mu Aleksandrovo pismo; pročitavši ga, Darije se nasmeja, ali mu Kandarkus reče: „Ne bi trebalo, care, da se, primivši takvo pismo, smeješ, jer sam u mladom junoši video dugogodišnju mudrost; ako bolestan zub ne izvadiš, mnogo ćeš imati da stradaš od njega; ako mladu palmu ne iščupaš, staru i ne pokušavaj.“
Napomene
- Područnici, podanici, vasali.