Deo 2, Poglavlje 31
Tu stiže u sunčev grad i pokloni mu se. Tu nađe i zapise koji o njegovoj smrti govorahu. Idući odatle još deset dana, naiđoše na jednoroge ljude sa ovčijim repovima, pa mnoge od njih pohvataše. Kad ih Aleksandar upita ko su, oni mu odgovoriše: „Care Aleksandre, smiluj se na nas, zbog bolesti smo se uselili u ovu pustinju“, te Aleksandar naredi da ih puste. Dobivši tako oproštaj od Aleksandra, popeše se brzo na visoke stene, pa skačući po njima počeše se smejati Aleksandru govoreći: „Eh, ludi Aleksandre, od svih ljudi si mudriji, a mi te nadmudrismo! Kako nas pusti? Meso naše je slađe od svih drugih, koža nam je toliko tvrda da je nikakvo gvožđe ne može probiti, a blaga, bisera, dragoga kamenja, toliko imamo da mu se ni broja ne zna.“ Čuvši ih Aleksandar se slatko nasmeja pa reče: „E, istina je da svaka sojka sa svog jezika propada“, pa naredi vojsci te uze oružje, opkoli ono stenje, pa uhvativši njih dve hiljade, dovede ih u logor i naredi da ih oderu. I zaista im je meso bilo slađe nego ijedno drugo; Persijancima i Egipćanima naredi da jedu njihovo meso, a u njihovim zemunicama nađe zaista toliko zelenog kamenja da mu se ni broja ne znađaše.
I idući još šest dana, dođoše na indijske granice. Tu se Aleksandar mnogo smejao, a već šest meseci dotle nijednom se ne nasmeja. Otkako su mu prorekli smrt, stalno je bio žalostan, jer svaki čovek kad sazna da će mu smrt doći, smenjuje radost žalošću.