Deo 2, Poglavlje 12
Sedavši za večeru, Darije postavi Aleksandra na poklisarsko mesto, preko puta sebe. A kad počeše služiti, Aleksandar, ispivši, zlatnu čašu sakri u nedra. Sluga to dostavi Dariju. Darije naredi da mu drugu čašu nalije; ispivši, Aleksandar i ovu sakri u nedra. Jedan od Darijevih velikaša mu onda reče: „Ne pristoji se, sedeći za carskim stolom, tako što raditi.“ A Aleksandar mu reče: „U moga gospodina Aleksandra svaki poklisar prvu i drugu čašu sebi uzima.“ Začudiše se Persi kad to čuše. A Kandarkus, koga je Darije bio odredio da ide u Makedoniju, ustajući od stola, reče Dariju: „Znaj, gospodaru, da su danas bogovi ispunili punu tvoju želju.“ A ovaj zapita: „Kako?“ Kandarkus reče: „Ovaj poklisar je glavom sam Aleksandar.“ Na šta se Darije ispuni radošću pa reče: „Ako je to istina, onda sam ja celom svetu car, i sreća se poče okretati blagim licem na mene.“ Ali ipak ne poverova, pa dodade: „Ne veša se glava svih glava o tanak konac!“ A Kandarkus: „Ako nije istina, liši me svih počasti — glavu mi odseci!“ Dosetivši se, Aleksandar, pre no što bi ga uhvatili, uze iz toboca prsten egipatske carice Kleopatre, koji u Troji beše dobio: ko taj prsten metne na prst, postaje taj čas za sve druge nevidljiv. Ali ga zadrža u ruci, želeći da iskuša Darijevu malodušnost. Tad mu Darije reče: „Vele mi da mnogo ličiš na Aleksandra?“ Aleksandar odgovori: „Zbog te sličnosti me mnogo voli moj gospodar, a i mnogi su mi se drugi klanjali misleći da sam Aleksandar.“ Darije se zbog toga mnogo zamisli i ne naredi odmah da ga uhvate, već odgurnu nogom trpezu i ode u ložnicu da se posavetuje. Svećnjake sa Darijem odneše, te tako on ostade sa vlastelom sam u velikoj dvorani, pa u tami svuče sa sebe mnogoceno krzno i makedonski klobuk, a na prst stavi mađički prsten. Pa onda ode gradskim vratima, izvuče zlatnu čašu iz nedara pa je dade vrataru rekavši: „Uzmi ovu čašu i čuvaj je; Darije me posla da obiđem stražu.“ I ovaj mu otvori vrata. Došavši na druga vrata, i drugu čašu uze pa je dade vrataru: „Drži ovu čašu; posla me car da mu iz vojske zovnem vojvodu da pritvrdi i pojača straže.“ Tako mu otvoriše i druga vrata, i on iziđe iz grada, usede na velikoga konja, pa sa zorom zajedno stiže na Sinorsku reku, pa, našavši je zamrznutu, pređe zdrav i čitav. Tu su ga čekali Antioh, Filon i Antinogen, pa im ispriča sve što mu se u Persiji desilo.
Ušavši u ložnicu, Darije pozva dvanaest savetnika svojih i reče im: „Znajte da je ovaj poklisar glavom sam Aleksandar.“ A oni će: „Ako je to istina, onda su se bogovi naši na nas smilovali“, i Darije zapovedi Kandarkusu i Kliduksu, lidonskome caru, da uhvate Aleksandra. Oni užegoše velike sveće, tražiše ga po celoj onoj velikoj kući, raspitivahu svugde za njega i ne nađoše ga. Otrčaše i vratarima i pitahu i njih. A oni rekoše: ‘Dve zlatne čaše je ovaj čas ostavio kod nas jedan čovek koji ode vojsci rekavši nam: „Car me šalje da postavim straže.’“ Uvidevši Aleksandrovo lukavstvo, Kandarkus uze dvesta najboljih konjanika: na asirsku reku stiže sa sunčevim rađanjem i nađe je smrznutu, s one strane reke videše Aleksandra, i posramiše se ne znajući šta da rade. A Aleksandar im reče: „Što terate vetar kad ga ne možete uhvatiti? Sad znate da makedonske konje ni asirska reka ne može zadržati. Recite Dariju: hvala ti na časti; ovih dana potraži mene i sve moje na asirskoj reci.“ I ovi se vratiše i sve Dariju ispričaše. Jer se asirska reka svaku noć zamrzavaše, a danju, istopivši se, tečaše valjajući kamenje i dimeći se. A Darije, uvidevši lukavstvo, gorko se rasplaka i reče: „Videste li kakvim nas lukavstvom prevari Filipov sin? Zemlju će nam uzeti i carstvo! O neverna i kolebljiva srećo, kako se čoveku s početka pokazuješ slatka, a na kraju si gorča od čemera!“