Deo 2, Poglavlje 8
Kad car Darije ču da je Aleksandar zauzeo Vavilon, napuni se teške žalosti i reče: „Oh, bedan sam ja, jer se svega liših u životu svom; ja koji sam mislio da sam jači od boga nebesnog, nisam bio ravan ni zemnim ljudima, jer neki mali car razruši svu silu moju. O strašna sudbino moja, u početku se nasmeja, a zatim se gorko obazre na me! Zaista je istinu onaj kazao: Ko seje s veseljem a nepravedno, s plačem i žalošću će žnjeti. Rekao je i premudri Solomon u svojim spisima: Ko tuđe s radošću uzima, i svoga će se sa žalošću lišiti. Zar ne beše bolje umreti u borbi s Makedonjanima negoli u zlu životu persijskim se carem zvati? Persijanci su mnoge godine danak od Makedonjana uzimali, a sad ga glavama svojim plaćaju.“ Persijanci, koji su to slušali, tešahu ga: „O veliki care Darije, velike lađe u velike ponore tonu, a veliki vetri lome velika drveta. Veliko carstvo drži veliki broj ljudi, kao što se more čini svima koji plove strašno svojim velikim talasima. Juče je nas Aleksandar razbio, sutra ćemo mi njega: neće se malo persijskih vitezova krenuti da brani persijsku zemlju!“