Deo 3, Poglavlje 12
(Kako Aleksandar uhodi amastronsku caricu). I tako Aleksandar kao poklisar pođe mastridonskoj carici s Kandavlijem, koji vrlo voljaše Aleksandra, i govoraše mu: „Zaista, na celoj zemlji pod nebom ne videh nikoga tebi sličnog; ako Aleksandar ima još jednoga čoveka tebi ravnog, potpuno je pravo da caruje nad celim svetom.“ A Aleksandar na to odgovori: „Veruj mi, Kandavlije brate, da je u Aleksandra mnogo ljudi i boljih od mene; stariji su od mene: Filon, pa Selevkije, pa Filip, pa vojvoda Ptolomej, za njim Antigon, pa iza svih njih dolazim ja, Antioh.“ A Kandavlije reče: „Video sam ih ja sve, ali tebe volim više od svih njih; baš si dostojan biti gospodar celom svetu.“ Aleksandar ga kušaše: požele videti koliko ga voli; a on mu govoraše: „S tobom bih i život smrću zamenio. Ako mi dođe da s tobom umrem, neću se odreći tvoje ljubavi.“
I tako iđahu i do neke velike peštere dođoše, i Kandavlije reče Aleksandru: „Dragi moj brate Antioše, vele ljudi da u ovoj pećini žive svi jelinski bogovi. Pa ako želiš da saznaš šta će ti se sve do smrti dogoditi, uđi malo u pešteru; kad uđeš, videćeš u njoj divne i čudne stvari. Ali treba da znaš da mnogi koji uđoše u tu pešteru, poludeše.“ A Aleksandar reče Kandavliju: „Dakle takva je tvoja ljubav k meni da mi nudiš da uđem u pećinu, u kojoj ću razum svoj izgubiti?“ Kandavlije mu reče: „Nisam ti to rekao na tvoju nesreću; rekao sam da su mnogi drugi nastradali; tebi, ako uđeš, neće se desiti nikakvo zlo, jer je um tvoj vanredno snažan, a mislim i da si vidovit, a sreća tvoga gospodara je velika: njoj pomažu i bogovi i đavoli. Kad bih znao da će se tebi što zlo desiti, voleo bih više da ja pre tebe umrem nego da jedna vlas s glave tvoje otpadne.“ A Aleksandar ga slatko poljubi i reče: „Druga vernog neće verni drug izdati“, pa došavši do pećine reče da mu pokaže put koji u pećinu vodi. Kandavlije mu pokaza put, ali mu se obisnu oko vrata i reče: „Antioše, mili moj brate, ne ulazi u pećinu, jer ne znaš šta će ti se tamo dogoditi. Opasnosti su velike tamo, pa ako se tebi tamo štogod desi, ja imam odmah ovde umreti jer u Aleksandrove oči ne smem više pogledati, jer sam video koliko te on voli.“ A Aleksandar mu reče: „Pričekaj ti mene ovde, jer ja ću, naoružan Aleksandrovom srećom, ući u pećinu i ništa mi se neće dogoditi.“
I tako uđe u pećinu. Kad uđe, ukazaše mu se neka zverima slična priviđenja, ali on, prizvavši boga Savaota, bez imalo straha poče u pećini gledati neke čudne i divne stvari: vide zveri u obliku čoveka i mnoge ljude vezani ruku naopako. Tu vide Iraklija i Apolona, i Krona1 i Ermija, koje su Jelini bogovima smatrali; svi su bili vezani lancima. Prišavši jednom od njih, zapita ga o svim tim čudima koje vide; i taj vezani car mu reče: „Care Aleksandre, svi ovi carevi koje vidiš, behu na onom svetu carevi, kao što si ti danas, i zato što su bili gordi i ponositi pa se sravnjivali sa nebeskim bogom, bog se rasrdi na njih pa naredi da ih vezane u ovu pećinu dovedu; zle im se duše imaju mučiti ovde va veki vekova: kad se navrši sedam vekova, preći će u tartarski pakao, gde se do beskonačnog vremena imaju mučiti.“ Aleksandar mu reče: „Čini mi se da sam te negde video?“ A ovaj mu odgovori: „Ako si išao na divlje ljude, video si tamo na stubu moj kip.“ „A kako ti je ime?“, upita ga Aleksandar. „Ja sam Sanhos, indijski car, koji je nekad osvojio ceo svet, pa se napunih gordosti i poželeh poći na istok, na kraj sveta; ali se digoše na me divlji ljudi, svu moju vojsku pobiše i mene tad ubiše: dođoše anđeli, vezaše moju dušu i u ovu pećinu me dovedoše. I sad se imam, za moju bezumnu zanesenost, ovde mučiti, pa se i ti, Aleksandre, čuvaj da se ne uzneseš previsoko i da i tebe ovde ne dovedu.“
Idući između njih, pozna Aleksandar Darija, persijskog cara; videći Aleksandra, Darije žalosno zaplaka i reče: „O Aleksandre, zar si i ti osuđen da s nama ovde budeš?“ „Nisam došao s vama da živim“, odgovori mu Aleksandar „već samo da vas vidim, pa opet odlazim.“ Tad mu Darije reče: „O premudri među ljudima, Aleksandre, kad je bogovima bilo drago da saznaš i ono što se ne da saznati, pričekaj malo da ti kažem neke divne i čudne stvari koje će ti se na putu dogoditi. Znaj da je Kandakija Kleofila, amastridonska carica, sliku tvoju naslikala pa će te odmah i poznati. Ali idi joj, ne oklevaj, ne boj se: jer će te bog, u koga veruješ, izbaviti iz njenih ruku.“ Pa zaplakavši se reče: „Mili moj sine Aleksandre, kako stoji persijsko carstvo i kako čuvaš svoju ljubav prema kćeri mojoj Roksandi?“ A Aleksandar mu odgovori: „Persija sa mnom blaguje kao što je i s tobom, a Roksanda, kći tvoja, caruje sa mnom nad celim svetom.“ Tada mu Darije reče: „Idi još dublje u pećinu; videćeš tamo Pora, indijskoga cara.“ Kad Aleksandar naiđe na indijskog cara Pora, reče: „O veliki indijski Pore, nekad si se s bogovima poredio, a sad se mučiš kao i svaki drugi čovek.“ A Por će na to: „Tako će stradati svi koji se pogordiše zemaljskom slavom; pa pazi i ti, Aleksandre, da i tebe, ako se pogordiš, ne dovedu svezana ovamo. Pa pomislivši na to, štedi čast moje žene Klitemneštre.“ Tad mu Aleksandar reče: „Brini se ti o mrtvima, a za žive ne boj se.“
Pa rekavši to, iziđe Aleksandar iz pećine i dođe Kandavlusu, i nađe ga kako plače jer već mišljaše da je Aleksandar u pećini poginuo. Kad ga vide, pritrča mu i poljubiv ga reče. „Zašto si se, Antioše, toliko u pećini zabavio? Mnogo me je to uplašilo, ali sam danas video da je sreća gospodina tvoga Aleksandra velika kad te sačuva i donese živa. Ali ispričaj mi šta si sve u pećini video.“ I Aleksandar mu kaza sve što je u pešteri video i obojica se tome mnogo divljahu.
Napomene
- Kron, sin Uranije i Geje, najmlađi Titan, koji je sa ostalim Titanima zbacio oca i postao gospodar sveta. Sa prestola ga je zbacio kasnije njegov sin Zevs i postao vrhovni bog.