Deo 3, Poglavlje 25
(Kad dođe carica Olimpijada Aleksandru). Tada stiže carica Olimpijada, mati Aleksandrova, iz Makedonije. Aleksandar uredi sve careve i kneževe, svu silnu vojsku svoju; reče da se povedu konji s pozlaćenim sedlima; uredi glasne trube, i fanfare i svirale, zlatna kola, biserom i dragim kamenjem ukrašena, pa sve posla svojoj majci u sretanje. Ispred sebe i svoju caricu Roksandu posla, i hiljadu gospođa sa njom, počasti i dostojanstva radi. Kad carica Olimpijada vide Roksandu, obradova se vrlo i zadivi se dobroti i lepoti njenoj i neiskazanom njenom razumu, pa slatko je poljubivši i srcu svome pritisnuvši reče: „Blagodarim ti, bože moj, što si Aleksandru dao ženu dostojnu njega.“ Pa Roksandi reče: „Dobro te našla, srce i dušo i svetlosti očiju mojih, preljubezna kćeri moja Roksando.“ A Roksanda njoj: „Dobro mi došla, silna i svetla carice, majko moga gospodara, i moja gospođo i majko Olimpijado!“ Pa sedoše na kola i pođoše. Aleksandar ih srete u čudno velikoj pratnji, sa svima doglavnicima svojim, svi na silnim konjima: sve velmože pred svojom vojskom, sa carskim mitrama na glavi, jahahu u zlatnoj opremi. Aleksandar jahaše u velikoj pompi pred makedonskom vojskom, na visokom konju Bučifalu, u finičanskom krznu; na glavi mu beše velika persijska kapa sa nojevim perjem, na kapi dijadema Kliterve, amastronske carice. Kad se približiše jedni drugima, obe carice siđoše s kola — sagovi silni na polju prostrti behu — i dočekaše Aleksandra. A Aleksandar još podaleko sjaha s konja i peške, sa svojim velmožama, pođe svojoj materi. Ugledavši ga, majka ga obgrli i slatko izljubi, rekavši: „Dobro te našla, sine i svega sveta gospodaru, care Aleksandre!“ Pa onda pođoše u logor. Trebalo je videti taj divni i krasan sastanak! Kad logoru kretoše, pukovi se po dostojanstvu razrediše, pa svi po redu preko polja pođoše. Sve glasne trube jeknuše, fanfare i talambasi i svirale i druge muzičke naprave: od silne svirke i konjskog topota nikakav drugi glas se nije mogao čuti. I tako dođoše u logor.
Onda sedoše za trpezu, i sve velmože po dostojanstvu i činu svome. Aleksandar sede na veliki svoj presto; s desne strane mu sede mati, carica Olimpijada, a s leve žena njegova, carica Roksanda. I Aleksandar poče pričati velike bitke koje je imao s Darijem, persijskim carem, i Porom, indijskim carem, i drugim istočnim i zapadnim carevima. Slušala je i divila se carica Olimpijada. Tada Aleksandar naredi da zasviraju trube, zvane sirinijangi1. A te svirke su ovakve: tri hiljade glasova imaju, i svi su ti glasovi različiti, debeli i tanki, visoki i niski, čudni, i toliko slatki i žalosni da svaki čovečji ukus zadovoljavaju. I tu se dobro proveseliše car Aleksandar sa caricama Olimpijadom i Roksandom, pa ustadoše s prestola i u šatore otidoše. Aleksandar naredi mladim vitezovima svojim da jednoga dana izvedu ratničke igre; drugog dana su streljali klobukom2; trećeg dana igrahu neku naročitu igru zvanu karuha: vrlo je lepa bila i čudna ta igra.
Napomene
- Sirinijanga, verovatno, neka vrsta orgulja.
- Klobuk, šešir, kapa.