Deo 3, Poglavlje 2
Pa davši to pismo Porovim poklisarima, napisa materi svojoj Olimpijadi i učitelju svome Aristotelu ovo pismo: „Aleksandar car, Olimpijadi carici, gospođi i materi mojoj na radost, i Aristotelu, učitelju mome. Četiri je godine kako se ne javismo vama dragima, i mislim da ste vi za to mnogo žalosni, a i nas za vama mnoge brige more. I vi u duši svojoj, mislim, mnogo bolujete i mnoge vas misli razdiru; kao što lađu udaraju silni talasi, tako i srca vaša bije žalost za nama. Često sam vas puta u snu video kako me vaše oči željno vuku k vama; viđao sam vas i žalosne i radosne! U snu um pretrči mnoga i vrlo daleka mesta. A ustavši iza sna i napustivši lažna maštanja, bio sam žalostan kao da sam se na javi od vas rastao! Tako se i ti mučiš, majko moja! Često me u snu gledaš, pa si, veseleći se mnome, radosna; a kad se probudiš i opaziš varljivost sna, ne malo tužiš! Jer tako stradaju svi koji ljubav u srcu imaju. Jer, znam, majko, da neiskazanu ljubav gajiš k jedinorodnom sinu svome koji je u dalekim zemljama; tako je suđeno svima majkama da za sinovima svojim boluju. Tvoju ljubav prema meni pokazuje mi moje srce: srce srcu saopštava radosti i žalosti. Ali milostiva budi prema ovom mom grehu i greh mi oprosti; nisam vam pisao ne što nemam ljubavi za vas, već što vam pisma ne mogosmo dostaviti; jer dođosmo sa istoka i sad smo u Indiji; ona nas primi. Šta nam se sve dogodilo, reći će vam ovo pismo, kao i sad kako smo. Već znate, kako vam ranije pisasmo, kako uzesmo persijsko carstvo i cara im Darija ubismo; kako kćer njegovu sebi za ženu uzeh i Makedoniju s Persijom sjedinih. I tako sve to sjediniv, u Jerusalim dođoh. Stanovnici toga grada imaju nekog velikog boga, i ja videh da je silniji od naših bogova pa mu se priklonih i poverovah u njega. Ime mu je sveti Gospod Savaot, nevidim je za ljudske oči; jedino se, i to jedva, razumom može shvatiti. Pa otuda digavši se, u Egipat dođoh, gde nađoh stub egipatskog cara, koji beše carstvo svoje napustio i u tuđu zemlju pobegao: ko ima razum, razumeće! Pa tu pohulivši svetovne bogove, i serafimima proslavivši Savaota boga i naoružavši se njegovom pomoću, ustremih se na istočni kraj zemlje. Prešavši mnoga mesta teška i opasna, i mnoge neprohodne planine i nepregledna polja, dođoh do divljih ljudi koji nekada razbiše Sanhosa, velikog i moćnog cara; tu nađoh kip cara Sanhosa, izvajan od zlata na visokom stubu; na tom stubu je pisalo kako ga razbiše divlji ljudi. Pa digavši se odatle sa svojim ljudima u tamne neke lugove pređoh, velika neka blata pređoh, pa i jednu veliku reku, široku dan hoda, dođoh do carstva Iraklijinog i Semiramidinog. I njihovi su kipovi bili izvajani od zlata na visokom stubu. Idući dalje ka istoku, na različne ljude nailazih, nađoh šestoruke i šestonoge zveri i žene, kojih opisati vam ne mogoh. I tako dođem do makaronskih ostrva želeći tamo da vidim naše bogove. Mnogo sam ih tražio, ali nijednog nisam mogao naći, ali mi makaronski car, pod zakletvom, reče da je bog Savaot vezao jelinske bogove u najdonji ad! Prešavši ta ostrva, ugledah jedno mesto gde je naš praotac Adam živeo; mesto se zove Eden, i u njemu je Gospod na istoku raj postavio. Tu me sretoše dva čovekolična ptića pa mi rekoše: „Aleksandre care, ne idi tome raju; ne možeš ga videti, jer mu stražari imaju plameno oružje, koje će te spržiti.“ Čuvši to, ja se vratih u ovaj svet, ali ne umevši naći puta, spustih se niz četiri reke koje iz raja u svet teku, pa idući na desno, za godinu dana stigoh opet u svet i dođoh do zemlje indijskoga cara Pora; s njim imam da vodim rat, da se što pre ispuni božja zapovest. Budi mi zdrava, majko moja, s učiteljem mojim Aristotelom, i pišite nam o vama.“