Deo 2, Poglavlje 19
U toj, opet, zemlji nađoše ljude lakat visoke; došavši Aleksandru, oni se pokloniše, i doneše mu meda mnogo i urmi pokloniše, a zvahu se Pitici1. Aleksandar sagradi grad u njihovoj zemlji, postavi im jednoga od njih za cara i nauči ih da žive kao ljudi; zemlju njihovu za deset dana pređe; oni toliko meda i voća donesoše vojsci da joj je moglo za godinu dana biti! Prošavši pitikovo carstvo, dođe na veliko i široko polje, na kome beše bistro, studeno i vrlo slatko jezero; na kraju jezera nađoše jedan čovečji u zlato izvajan kip. Celo polje beše puno ljudskih kostiju. Požurivši se ka onome kipu, Aleksandar na stubu nađe grčke reči: „Čoveče, ako ko zaželi da pođe na istok, kad dovde dođe, neka se vrati, jer dalje ne može. Ja sam Sanhos, koji bejah car celome svetu, pa poželev videti kraj zemlji i s velikom vojskom dođoh na ovo polje. Ali tu ustaše na mene neki divlji ljudi, svu moju vojsku razbiše, i mene na ovom polju ubiše.“ Pročitavši ove reči, Aleksandar se poboja da ih i njegovi Makedonjani ne pročitaju, uze zlatnu čohu i ogrnu Sanhosov kip. I tu načiniše logor. Kad ga Makedonjani zapitaše šta kažu one reči zlatnoga kipa, on im odgovori kako javljaju da ih napred očekuje slatka i krasna zemlja. I tako ih obmanu.
Napomene
- Pitici, majmuni. Ova legendarna pričanja o Indiji kao zemlji čuda i fantastičnih bića, i majmunolikih ljudi, našla su odjeka i u prologu Dunda Maroja od Marina Držića (v. monolog Negromanta).