Deo 2, Poglavlje 13
Kad je to rekao, mnogo je žalosno se isplakao, pa indijskom silnom caru Poru1 posla pismo; jer ga je ovaj mnogo voleo. Bio je car nad trideset šest naroda. Darijevo je pismo bilo ovakvo: „Onome koji je bog među bogovima i car među svima carevima, velikom Poru, caru indijskom, Darije persijski, zlosrećni, tužni i nevoljni, — neka ti je na radost! — piše. Da li ti je i malo došlo do ušiju od svega onoga što nam makedonski junoša učini? Bio je podložan nama, pa, oslobodivši se nekako od toga, i gospodarski na nas najahavši, sve moje zemlje do Vavilona podloži svojoj zapadnoj državi. I Persijanci, i ne znajući kako, stadoše ga se bojati. Dvaput se s nama tukao, dvaput nas je pobedio: nismo mu se mogli odupreti. Pa molim tvoje veličanstvo da nas ne prezreš, da nam pružiš ruku pomoćnicu, jer i po treći put idem u borbu, ili da ih pobijem, ili sam časno da poginem. Indijska je snaga nepobediva, ti sam si ravan bogovima. Budi milostiv prema mojim molbama, pošlji mi silnu vojsku, izbavi me od ljutih Makedonjana. Jer se ne pristoji da ja budem u tolikoj nuždi, pored tebe toliko silnog.“ Primivši pismo, Por zaklima glavom pa reče: „Nema radosti u koju se ne umeša i žalost; i Darije je nekad takmac bogovima bio, a sad je od Makedonjana proganjan!“ Pa prizva vojvode svoje i reče: „Četiri hiljade hiljada vojske uzmite i odmah u pomoć Dariju idite! Pazite da mi Aleksandra živa dovedete; moram da ga vidim, jer mi vele da je mudar i misaon.“ I tako oni pođoše Dariju. Čuvši za njihov dolazak, Darije se malo razgali od velike brige: naredi i Persijancima da se prikupe i skupi ih hiljadu hiljada, pa sa celom tom vojskom pođe na Aleksandra. Indijske vojvode poslaše uhode u Aleksandrovu vojsku, ali ih Aleksandrova straža pohvata i odvede Aleksandru. Ovaj zapovedi da ih izvedu na jedno visoko brdo; svojoj vojsci naredi da uzme oružje, pa, uredivši je u odeljenja, pođe u borbu, a uhodama naredi da gledaju. Kad je bio blizu Darijeve vojske obdari uhode i pusti ih; ovi, došavši indijskim vojvodama, rekoše: videsmo vojsku silnu i žestoku, srčano i brzo u borbu idu, i ne sumnjaju ništa; svi su dobro naoružani, konji su im svi pastušasti. Koliko smo našim očima mogli proceniti, beše ih do četir stotine hiljade hiljada. Strah veliki obuze Indijane. Kad se dve vojske sukobiše, sunce od silne prašine pomrče; obuze strah i Indijane i Makedonjane! Izmešaše se, pa jedni druge ne raspoznavahu! Odjednom duhnu silan vetar, raznese prašinu te se tada počeše seći. Kako je ceo dan seča trajala, Aleksandar ne mogući dalje to podnositi, sa svojom zastavom i sa hiljadom hiljada izabranih svojih vitezova napade posred njih, uletevši i sam usred boja na svojim zlatnim kolima. I Indijani i Persi, videći to, velikim se strahom ispuniše i počeše bežati.
Napomene
- Vidi napomenu pod 6 u gl. 1 prvog dela.