Deo 3, Poglavlje 18
Prenuvši se iz sna, Aleksandra obuze uznemirenost; sumoran seđaše na postelji. I sećajući se strašnoga sna, sedeo je i plakao, jer mu srce beše uzburkano kao lađa na morskoj pučini šibana strašnim vetrovima i talasima. Duboko se zamisli zbog strašnog sna; leže na postelju i dugo plakaše. Kad mu Filon i Ptolomej dođoše ujutru, nađoše ga uplakana: skinuše zlatne vence sa glava svojih, posuše glave prašinom, priđoše Aleksandru i rekoše: „Zašto si, Aleksandre, radost žalošću zamenio i što si se tolikom bolu podao?“ Sedeći, Aleksandar im ispriča svoje priviđenje; saslušavši tu čudnu priču, mnogo se užasnuše, pa, hoteći ga utešiti, slatke mu reči počeše govoriti: „Ne treba, Aleksandre, noćnim priviđenjima teretiti srce i svest svoju. Mi ovako mislimo o sanjanju: od mnogog spavanja i od suvišnog pića razneži se glavni mozak, u kome je smešten car svega svesnog — um; čoveku koji mnogo spava, i kome se mozak razneži od mnoge vlage, um gleda i svojim neveštastvenim okom prozire i vidi mnoge od onih stvari koje je na javi nekad gledao i slušao, vidi ih i misli o njima. Mi mislimo, Aleksandre, da su to priviđenja duše; jer ovo trošno telo na javi gleda trošne i opipljive stvari, a duša, večita i nepropadljiva, vidi i sve ono što se samo zamisliti može. Ima dalekih i bliskih mesta, ali svaki ima svoje mesto na kome će biti: na njemu ima da se ovaploti u božjem obliku. I dušu je bog pridao smrtnome telu da ga ona sobom oživljava, kao što se vatra raspaljuje duvanjem vetra, ili kao što kovač majstoriju zlata rastvara gvozdenim alatkama, ili kao što lađa neka preskače morske valove, nošena ne sama sobom, već talasanjem nekakvih vetrova. Tako i duša opskrbljuje telo, s njim se spaja, vodi i nosi, kao što dva vola opslužuju jedno ralo, kad ih, i jedno i drugo, sastavlja rukovođa bog, pa sve dok ih ne rastavi. Duša se sačuva, a telo zapusti, jer je telo podložno truljenju: duša ide bogu, kao nesuštastvena i nepropadljiva, a telo, materijalno i propadljivo, ide zemlji. I tvoj Aristotel, o Aleksandre, piše u svojim knjigama da se duše imaju sastati sa svojim telima u kojima su grešile, onda kad bude novo rođenje ljudi, kad svi mrtvi iz groblja ustanu1. I mudri Solomon kaže da su duše pravednih u božjoj ruci, a duše grešnih u tartaru i paklu, u najdubljim dubinama. Mudri Aristotel i veliki Platon2 vele da će kraj ovoga sveta biti kad se broj pravednih koji su otpali od anđelskog čina izjednači s čovečjim dušama.“
Na to će im reći Aleksandar: „Veliki jevrejski prorok Jeremija se slaže s tim, i tako i jest, i ja to verujem.“ Čuvši sve to, udivi se i, u nedoumici bivši, reče: „Slava ti, slava ti, čudni i divni i nedostižni, i neznani, neopisani i nedokažljivi, koji si sve, blagorastvarajući, od nebića u biće preveo, veliki božji promisle! Kako si rečju svojom stvorio nebesa, izgled ne promeniše ni postariše; i zemlja, koju si na čem utvrdio, ne promeni svoj plod ni postari; i morske mnoge vode stoje na jednom mestu; ne poplaviše zemlju, iako se svaki dan pojačavaju, niti miris svoj izmeniše, prirodnom silom držane i različitim vetrovima uzburkivane; kako četiri velike vazdušne, tobom stvorene vetrovite struje svoj poredak ne promeniše ni blagorastvorno dihanje svoje ne izmeniše; i kako sunčevo sijanje u tolikim hiljadama godina ne popusti u toploti i svetlosti; i kako i mesečev krug puni i prazni na novinu i na starost, pa ipak poredak svoj ne napusti; i kako ljudska tela satvori od četiri stihije3, oboženu4 dušu u njih usadi, kao nekog vozača na četiri ravnomerno pokretna točka; dok se četiri stihije složno i ravnomerno drže, dotle i tobom stvoreno telo celo i nepokolebimo traje; a čim jedna od četiri stihije ili poraste ili umine, odmah se rastane i od duše odeli trošno telo čovečje? A ako se tvojim promislom i lekarskom hitrošću opet sva četiri točka — stihije — skoškaju, tad telo sa dušom zdravstvuje5.“
Napomene
- Misli se verovatno na Aristotelovo delo Eudem, ili O duši, u kome Aristotel dokazuje besmrtnost duše.
- Platon, čuveni grčki filozof (429—347) i učitelj Aristotelov, u svome delu Fedon dokazuje besmrtnost duše.
- Četiri stihije, verovanje da je čovekovo telo sastavljeno od četiri elementa.
- Obožena, duša koja je postala božanska, tj. besmrtna.
- Sva ova tobožnja razmišljanja Aleksandrova o božjem promislu, o svemoći boga Savaota, kao i njegovo prijateljstvo sa prorokom Jeremijom, pisac je uneo u roman sa ciljem da Aleksandra, paganina, približi što više hrišćanstvu.