Deo 2, Poglavlje 1
Uzevši vojsku ode Aleksandar u Judejsku zemlju, na jevrejsko carstvo (gospodstvo) u Jerusalim. U to vreme vladaše jevrejskim saborom u Jerusalimu prorok boga Savaota, imenom Jeremija1, a drugi jerej te godine bio je Juda. Njima Aleksandar posla poklisara sa ovakvim pismom: „Aleksandar, car nad carevima, sin cara Filipa i carice Olimpijade, današnjim načelnicima jevrejske vlade. Neka vam je znano da me bog učini carem, višim od svih careva u mome rodu, da zavladah celim zapadom i Rimom pre nego što vama dođoh. Ako vam je ugodno, meni se pokloniti, pa sami, po zakonima otaca svojih bez nevolja živeti i svoju baštinu držati, pošljite mi glasnike, a sa njima i danak i vojsku.“ Jevrejski sabor sasluša tu poruku sa velikom brigom, pa poslaše Aleksandru glasnika sa ovim pismom: „Jevrejski sabor velikoga boga Savaota, narod koji živi u Jerusalimu, raduje se caru Aleksandru. Sa radošću primamo sve što si nam pisao. Neka je znano carstvu tvojemu da se, otkako smo prešli Crveno more2, ne podložismo nijednom caru, već da je nad nama vladala visoka desnica i mišica nepokolebivog boga Savaota. Ali se u poslednje vreme bog razgnevi na nas i predade nas u ruke caru Navuhodonosoru; mnoge godine provedosmo u ropstvu, a kad se vratismo u našu zemlju, postasmo podložni persijskoj desnici kojoj je podložno i mnogo drugih naroda. Pa ako se tebi danas predamo, a Darije sutra dođe, sva će naša krasna zemlja biti porušena. I tako, ako pobediš Darija i oštricu persijskog mača zatupiš, s mirom u Jerusalim doći ćeš i carem cele vaseljene nazvaćeš se; ali ako Darija ne pobediš, u Jerusalim ne možeš ući.“ I s tim pismom poslaše jednog Jevrejina. Pročitavši pismo, Aleksandar im napisa ovo: „Aleksandar, car nad carevima, pišem svima koji su u Jerusalimu. Pročitah ono što mi napisaste. Ne dolikuje vama, ljudima Boga živa, da budete podložni čoveku idolopokloniku, već, ne kasneći, prinesite mi danak, jer ja, dok se ne poklonim bogu velikome u Jerusalimu, neću kretati na Darija. I neka vam je znano da želim da vas izbavim od napasničke Darijeve desnice.“ Pa otpraviv poklisare, i sam krete Jerusalimu. Prorok Jeremija, čuvši za njegov dolazak, skupi sabor i reče: ‘Jerusalimljani, dobro će biti da pustimo Aleksandra u grad. Jer ove noći videh proroka Danila koji reče: „K vama ide onaj o kome sam ja prorokovao. On će vam naknaditi sve ono što ste od Persijanaca postradali.’“ To je svima drago bilo. A Aleksandar te noći vide jedan san: javi mu se prorok Jeremija u odeždi Arona, pa mu reče: „Aleksandre, idi u Jerusalim, pa, poklonivši se velikome bogu Savaotu, pođi na Darija, pa ćeš se, pobedivši njega, nazvati gospodarem Persijanaca.“ Ustavši ujutru, Aleksandar ispriča svojim doglavnicima san, pa produži put ka Jerusalimu. Kad Jeremija ču da se Aleksandar približio gradu, naredi svima dišućima da na susret caru iziđu: sam se obuče u arhijerejsko odelo, pa sa hiljadu drugih jereja, svi u arhijerejskom odelu, sretoše Aleksandra sa svećama i kadionicama i opkoliše ga. A Aleksandar, videći arhijereja, reče svojim doglavnicima: „Ove noći sam video ovoga čoveka koga sad gledam u ovom odelu“, pa sjahavši s konja, pokloni mu se do zemlje i celiva ruku njegovu. A prorok ga pokadi i blagoslovi, pa ga, uzevši ga za ruku, uvede u Jerusalim, uvede ga u crkvu gospodnju koju sazda Solomon car, da se pokloni svjataja svjatim. Aleksandar pitaše proroka: „Reci mi, koga boga verujete?“ Prorok mu reče: „Verujemo u jedinog boga, koji stvori nebo i zemlju, i sve vidimo i nevidimo, što oko ne vidi i uvo ne čuje i do srca ljudskog ne dopire.“ Zadivivši se Aleksandar reče: „Zaista ste vi sluge velikoga boga, pa i ja u nj verujem i ispovedam ga; jer se dela njegova javno vide, pa mu zato darujem danak koji bi od vas uzeo, kao što sam uzimao od drugih naroda; vaš bog neka bude i moj bog, i neka je sa mnom mir njegov!“ A prorok, uzevši mnogo zlato, prinese ga sa ljudima celoga grada Aleksandru. Ali ovaj ne hte ništa primiti, već reče: „Sve darove ovoga grada darujem bogu Savaotu.“ I rekav to, iziđe iz Jerusalima i pođe u Egipat; pola dana ga je pratio prorok Jeremija, i ispričao mu sva proročanstva proroka Danila, koja je davno prorokovao o Aleksandru: „Prizovi pomoć boga Savaota, pa ćeš pobediti silu persijsku, pa ćeš, vrativši se, zauzeti Egipat i ubiti velikog cara Pora, ali ćeš zapasti u veliku bolest i u dve napasti, od kojih će te spasti ruka boga Savaota, te ćeš se nazvati carem svega, od istoka do zapada. Pa kad to sve svršiš, tada ćeš doći blizu raja, gde ćeš naći ljude koji ne žive obremenjeni plotskim bremenom kao mi, već žive nekako mirno, sasvim blisko anđelskom životu. Od boga se oni blaženim nazivaju. I kad njih vidiš, Aleksandre, oni će ti sve dalje reći o tvom povratku.“ I onda Jeremija reče još ovo: „Ne ostavi nas, Aleksandre, u žalosti, već primi nešto od nas, ljubavi radi.“ A Aleksandar mu odgovori: „Šta treba, časni oče, da učinim?“ I naredi Jeremija da donesu kamen lihantar, na kome je bilo zapisano ime Gospoda Boga Savaota, i koji je na svome šlemu nosio Isus Navin3 kad je izlazio u boj na tuđince; i naredi da se donese mač neznabošca Golijata, koga u borbi ubi jevrejski car David4; naredi da se donese i šlem snažnoga Samsona, sa zmajevim noktima, i adamantovo koplje Samsonovo kome se nije moglo odupreti nikakvo oružje; prinesoše mu i štit od akintova gvožđa, koji nikakvo gvožđe ne može da probije, a bio je to štit Anatana, Saulova5 sina. I jerusalimski građani mu darovaše dve hiljade kablova migdala6 i dvesta konja. I tako ga prorok Jeremija, blagosloviv ga, otpusti s mirom, rekavši mu: „I uz sve to, Aleksandre, otadžbine svoje nećeš videti.“
Napomene
- Vidi napomenu 4 u gl. 1 prvoga dela.
- Aluzija na biblijsku legendu o tome kako je Mojsije izveo jevrejski narod iz Egipta i preveo ga preko Crvenoga mora u zemlju Hanansku.
- Isus Navin, jevrejski prvosveštenik, naslednik Mojsijev.
- Po biblijskoj legendi, kada su Jevreji bili napadnuti od Filistinjana, David je kao dečak izišao na megdan ogromnom Golijatu i ubio ga kamenom iz praćke.
- Saul, starozavetni jevrejski kralj koga je nasledio David.
- Migdal, badem.