Deo 3, Poglavlje 26
Tada priđoše Aleksandru dva mlada viteza Makedonjanina, koje je Aleksandar vrlo voleo i od mladosti negovao; dva rođena brata; imali su majku u Makedoniji koju već mnogo godina ne behu videli. Mnogo im je i često poručivala i pisala da dođu u Makedoniju da ih vidi. Ali se oni ne mogahu otrgnuti od Aleksandrove ljubavi, i tako mnogo godina ne odoše majci svojoj. Videći tvrdu i veliku njihovu ljubav ka Aleksandru, i videći da se ne mogahu odvojiti od te ljubavi, učini čudnu jednu stvar: zamesi otrovni jed u nekakav kolač, koji se zove refne, posla svojim sinovima sa ovim pismom: „Slatkim i milim i krasnim svojim sinovima, Levkadušu i Vrineušu, draga vaša majka Minerva šalje. Dobro znate, sinovi moji, da već dvadeset godina lica vaša ne videh, niti vi mene videste; pisala sam vam mnogo puta da želim da vas vidim, a vi uvek poručivaste da se od Aleksandrove ljubavi odvojiti ne možete. Treba da znate, deco moja, da su svako bogatstvo i slava kod svojih slatki, a kod tuđina su kao zlato koje mrtvo leži. Zaklinjem vas teškom kletvom, majčinim mlekom kojim sam vas dojila, da dođete da me vidite. Ako li vas Aleksandar ne htedne pustiti, dajte mu kolač refne da okusi, pa će vas odmah pustiti.“ Pročitavši majčino pismo, Levkaduš se majci svojoj malo podsmehnu, ali Vrineuš uze da čuva kolač, iako mu Levkaduš reče: „Baci to, nemamo mi od toga nikakve koristi.“
Levkaduš je bio starešina nad Aleksandrovim konjušarima, a Vrineuš služaše lično cara. Vrineuš je bio vrlo lukav i u svom srcu neveran prema Aleksandru; mnogo puta ga je molio da mu dâ svoje očestvo, Makedoniju, ali mu Aleksandar odgovaraše: „Ceo svet ću pokloniti i razdeliti ali Makedoniju nikome ne dam! Do svoje smrti sam ću njome vladati; a posle moje smrti vladaće njom onaj kome da bog Aleksandrovu sreću, njegovu krepku desnicu i oštri mač njegov.“ Zbog toga je Vrineuš u srcu svom zlobu na Aleksandra imao; pristupivši Aleksandru, htede mu dati onaj otrovni kolač.1
(Kako Vrineuš htede Aleksandra otrovati). Ali pogledavši na lepotu lica njegova ne učini to; čuvao je kod sebe otrov šest godina, ne mogući otrovati Aleksandra jer mu to ne dade njegov brat Levkaduš, koreći ga: „Boj se boga, čoveče; ne ubijaj čoveka čijoj se mudrosti Jelini dive, čijoj se hrabrosti Persijani čude, od koga se potrese sva zemlja pod suncem, i istočna i zapadna, koga se boje sva pomorska ostrva. Ako njega, brate, ubiješ, sav će se svet pomesti smrću njegovom, a i ti ćeš sam zlo umreti.“ Levkaduš je hteo i Aleksandru da govori o tome, ali mu Aleksandar ne bi poverovao, jer je vrlo mnogo voleo Vrineuša. Htede reći i vojvodi Ptolomeju, ali pomisli: „Ako moga brata ubiju i mene će s njim ubiti.“ Koreo je Vrineuša, ali ga ovaj ne slušaše, jer, reče, dobro je rekao neko: u nerazumno srce bog ne ulazi, a ako i uđe, brzo iziđe.
I tada jedna od lukavih žena učini strašno ubistvo, kao što se i zbog Eve lišismo rajske hrane. Solomon, najmudriji čovek, zbog ženske ljubavi mudrost svoju napusti, a Sampsonu, velikom po snazi, žensko lukavstvo odole; i prekrasni Josif mnogo postrada od lukave žene. Pa i Aleksandra, velikoga makedonskog cara smrt zadesi ženskim lukavstvom.
Jednoga dana Aleksandar načini veliku gozbu svojim velmožama; toga dana dođoše Aleksandru darovi od celoga sveta, pa je na gozbi bilo veliko veselje. Aleksandar imađaše veliku, od andraksa kamena samotvornu čašu, iz koje uvek pijaše jer je bila divna i mnogocena. Kad Aleksandar Roksandi tom čašom napi, ponese je Vrineuš ali neoprezno, ispusti je i razbi. Rasrdivši se, Aleksandar malo izgrdi Vrineuša. Vrineuš i onako hranjaše bezumnu zlobu na svoga blagodatelja i htede ga tad otrovati, ali mu ne dade Levkaduš. Lukav je i gordeljiv, i lud i sujetan Vrineuš toliko bio da je u sebi mislio i govorio: „Ako otrujem Aleksandra, ja ću biti car svemu svetu!“
Napomene
- Još Plutarh u biografiji o Aleksandru Velikom kaže da su se posle smrti Aleksandrove proturali glasovi da je on otrovan. Ali većina misli — kaže Plutarh — da je uopšte pričanje o tom trovanju izmišljeno. U stvari Aleksandar je umro od groznice.