Deo 3, Poglavlje 6
Ostavivši svoga dragoga vojvodu Antioha da nad Indijom gospoduje, Aleksandar se sam krete na amazonske žene1 došav blizu njihovog grada, naredi da ih napadnu; ali su se one tako vešto borile da ih niko nadvladati ne mogaše. Čuo je on već izranije da su te žene blagoobrazne, tako mu one poslaše sto žena s mnogim i skupim darovima i s ovim pismom:
„Došla nam je do ušiju neka vest, o mirodršče2 i veliki care Aleksandre, da si pokorio ceo svet i da sad hoćeš da se biješ i sa ženama. Ali nama se to čini neverovatno, kad znamo koliko si mudar: ne priliči tebi s nama boriti se, jer ne znaš šta će se desiti. Ako ti nas razbiješ, malu ćeš čast steći; a ako mi tebe pobedimo, velika će to sramota za tebe biti. Pa ti se molimo, a ti ne prezri molbu našu, daj da izrade sliku tvoju, pa nam je pošalji da mesto tebe caruje. Šaljemo carstvu tvome mnogocene zlatne i biserne darove, drago kamenje i krunu carice naše Plinterve, i sto prekrasnih devojaka na potrebu tebi i vlasteli tvojoj. I smiluj se na nas, i primi naše molbe kao vernih robinja tvojih, i brzo nas uteši.“ Aleksandar primi pismo i zadivi se lepoti onih žena.
Napomene
- Susret Aleksandrov sa amazonkama pominje i Plutarh, ali sa dosta rezerve, podvlačeći činjenicu da sam Aleksandar u svojim pismima ne pominje taj susret.
- Mirodržac, gospodar sveta.