Deo 3, Poglavlje 22
Razneživši se tim rečima, Aleksandar reče: „Blažen je svaki sin koji se povinuje roditeljskoj naredbi“, pa uze Aristotela za ruku i posadi za trpezu. I sve velmože, i knezovi i zemaljska gospoda po svom dostojanstvu se posadiše za trpeze. Filona i Antioha i Ptolomeja i Selevkija posadi za zaseban sto po dnu svoga stola; Aristotela, učitelja svoga, i Laomeduša, Polikratuševa sina, koga je vrlo voleo, posadi pored prestola svoga na šesti stepenik. I kad bi o sredini ručka, usta Aleksandrov učitelj Aristotel i iznese Aleksandru i Roksandi darove koje im posla mati njegova Olimpijada carica. I iznese dve dijademe, jednu Aleksandru, drugu Roksandi, i dva plašta velika s velikim biserom i mnogocenim kamenjem, i dva arapska bela paripa osedlana sedlima od slonovače s kamenjem i biserima, i sto zobnih konja, i carsku kapu s biserom i zlatom, i tisuću oklopa opšivenih lavovskim kožama, četiri slonova roga, dva prstena od kamena andraksa, i pokrovce za paripe od krokodilove kože s biserom i kamenjem, i sto stonih sudova, i grb oružni s biserom, i pismo ove sadržine: „Presvetli i ljubimi, svetli i mili i mojim očima ljubljeni sine Aleksandre, celog sveta care, ja, ljubljena mati tvoja Olimpijada, sa radošću ti pišem. Neka je znano carstvu tvojemu da otkako se odvojih od pogleda tvoga u Makedoniji, srce i duša moja u velikoj su među sobom borbi, pa ih ni do danas umiriti ne mogah, već se stalno tešim suzama, pomišljajući na naš rastanak, sine moj; ni sva carska bogatstva ni zlato ni u šta ne računam, jer smo stalno odvojeni. Jer ja nisam tako nemilostiva kao što ti misliš da sam. Pa ako ti je ugodno, dođi što pre; a ako je carstvu tvojemu neugodno silu veličanstva tvoga ostaviti, i s Roksandom k nama doći, naredi, gde hoćeš, da mi dođemo. I da si mi zdrav, i budi celog sveta car.“
Kad pročita pismo, Aristotel sede na svoje mesto. Aleksandar je sedeo na visokom prestolu, koji nekad beše indijskoga cara Pora; dvanaest stepenika od zemlje beše visok, načinjen od slonovače, s umetničkim zlatom i biserom. Toga dana neki čovek ukrade zlatnu romenču1; kad to ču, Aleksandar reče: „Ko to ukrade romenču. Gde god bude, biće Aleksandrova, a ne kradljivčeva.“
Tad Aristotel poče pitati Aleksandra: „Kako si mogao tolika dela počiniti, kakva nijedan drugi čovek ne može?“ Aleksandar mu reče: „Tri su mi druga u tome pomagala: ruka milostiva, nepretvorna vera i prav sud“, pa mu onda poče pričati sve što je na zemlji video i koja silna carstva razruši. Aristotel se svemu divljaše, pa zapita Aleksandra: „Gde su ti velika blaga koja na zemlji skupi?“ Pogledavši na svoju vlastelu, Aleksandar reče: „Moji ljubljeni drugovi su moje blago, jer carsko blago živi u ljudskim srcima.“ Aristotel mu onda reče: „Potrudi se, Aleksandre, da dobiješ čedo da Makedoncima po smrti uspomenu ostaviš.“ Aleksandar mu reče: „Neću vam ostaviti sina već velike moje podvige i dobra dela moja.“ Tada pristupi Aleksandru jedan od ljubimaca pa reče: „Dobro je caru da obogati svoje carstvo.“ Aleksandar mu reče: „Krisu, lidonskom caru2, ni srebro ni zlato ništa ne koristi; mnogo je srebro i zlato bio sakupio pa sve drugi proćerdaše.“ A ovaj opet Aleksandru reče: „Caru je korisno da od zemlje što veći danak uzima.“ Ali mu Aleksandar odgovori: „Ne volim ni vrtara koji zelje iz korena čupa.“ Tad Aleksandar spazi nekog starog Persijanca koji svoju bradu beše namazao i ugladio da bi izgledao mlađi, pa mu reče: „Eh, dragi moj Melinksire, ako od masti ima kakve koristi, namaži kolena svoja da se učvrste; a ako mašću starost ne možeš ukrepiti, ne maži se da te mazanje ne prevari: mislićeš da si mlad, a odjednom umireš od starosti.“ Mnogo se vlastela tome smejala. Beše tu i neki drugi čovek, velik, i njemu beše ime Aleksandar; beše vrlo plašljiv i iz svakog boja begaše. Aleksandar mu reče: „Čoveče, ili promeni ime ili ponašanje: ti sramotiš moje ime.“
I toga dana dovedoše Aleksandru hiljadu gusara i vlastela mu reče da ih obesi. A on im reče: „Kad su već videli lice moje, nijedan od njih neće umreti: sudijama je dano da ubijaju, caru da bude milostiv.“ I od njih Aleksandar načini sebi lovce. Dovedoše toga dana i jednog čoveka, Indijanina, pa rekoše Aleksandru da je takav strelac da kroz prsten uvek prostreli strelom. Aleksandar mu naredi da strelja, ali ovaj ne htede. On opet naredi, ali ovaj ni tada ne htede. Aleksandar naredi da mu se glava odseče. Kad ga povedoše, neko mu reče: „Ama zašto, čoveče, izgubi život zbog jednog streljanja?“ — „Deset dana nisam luk uzeo u ruke: pobojah se da pred carem ne pogrešim i ne izgubim svoj raniji ugled.“ Rekoše to Aleksandru, a on ga pohvali mnogo i s čašću otpusti. Jedan od vojnika tad priđe Aleksandru i reče: „Veliki care Aleksandre, imam ćerku jedinicu, danas je udajem: pomozi mi mirazom“, i Aleksandar naredi da mu se da hiljadu zlatnih talanata; a kad ovaj reče: „Mnogo je to, care“, Aleksandar mu odgovori: „Carski poklon treba da je veliki.“
Napomene
- Romenča, bakarni sud za vodu, kotao, krčag.
- Kris, v nap. 3 u gl. 17, drugi deo.