Deo 3, Poglavlje 10
Odatle Aleksandar podiže svoju vojsku i pođe u Amastridu. U toj državi beše neki grad sazidan na velikoj planini i — da ljudi prosto ne veruju! — sav načinjen od dragoga kamenja, bez kreča; gradom je vladala jedna žena, udovica po imenu Kleofila Kandakija. Imađaše dva sina: jednome beše ime Kandavlus, drugome Karator. Kad Kleofila ču da Aleksandar dolazi, posla jednog veštog zografa i naredi mu da naslika Aleksandrov lik; slikar dođe Aleksandru, izradi njegovu sliku i donese je carici. Začudi se carica lepoti njegovoj, pa zadrža sliku u svojoj ložnici. Bila je već čula za Aleksandrovo lukavstvo kako sam sve gradove uhodi, načinivši se poklisarom; znajući to, carica se nadaše da će ga uhvatiti. I tako Aleksandar dospe do Kandakijinog carstva. Kandakija beše rod indijskom caru Poru: njen sin Karator uzeo je Porovu kćer za ženu. To sve Aleksandar saznade približujući se mastridonskoj zemlji. Agrimski car, sin carice Kandakije, Kandavlus, iz straha od Aleksandra, pobeže iz svoga carstva sa ženom i njenom majkom, ka svojoj majci. Ali neki Evagrid, solurski car, videći ovoga da beži od Aleksandra, ustade na njega, razbi ga, uze mu i ženu, i kćer, i sve imanje. Bežeći sa sto svojih konjanika svojoj materi u Mastridu, Kandavlus nabasa na Alekasndrove straže; ove ga uhvatiše i zapitaše ko je i odakle je. Kad im on pošteno reče, oni ga odvedoše Aleksandru. Ali Aleksandar kad ču da je uhvaćeni sin carice Kandakije, Kandavlus, stavi Antioha vojvodu mesto sebe na carski presto, a on sam, kao da je jedan od vlastele, stojaše među drugom vlastelom; Antiohu još reče: „Naredi ti meni da ti ja privedem Kandavlusa, ispitaj ga sve preda mnom, pa ga meni predaj na čuvanje.“
I tako Antioh naredi da mu dovedu Kandavlusa; Aleksandar iziđe i dovede ga. Antioh ga zapita otkuda je on, zašto beži i kako je upao u njegove ruke. Kandavlus mu odgovori: „Bežim, iz straha od tebe, mojoj majci, amastronskoj carici Kandakiji; sused moj Evagrid, solurski car, ustade na mene i razbi me; uze mi sve imanje moje, i ženu i kćer. Ja jedini pobegoh iz boja i namerih se na tvoje straže: uhvatiše me i k tebi dovedoše. Tako se na meni zbi priča nekog zlosrećnog čoveka: bežeći od lava, uteče na neko drvo, pokraj jezera, i smesti se u njegove račve; ali pogledav ka vrhu drveta, vide gore na drvetu neku ogromnu zmiju kako k njemu puzi, pa, zapavši u očajanje, htede skočiti u jezero; ali u jezeru vide nekog ogromnog krokodila sa razjapljenim čeljustima kako čeka da ga proguta. Očajan čovek viknu: „Nesrećnom čoveku sva se zla događaju!“ pa skoči u reku rekavši: „Bolje mi je da me krokodil odjednom proguta, nego da me lav polako jede!“ Eto, tako se i meni, Aleksandre, dogodi: bežeći iz straha od tebe, tebi u ruke dopadoh.“ Antioh, sedeći na carskom prestolu, reče Kandavlusu: „Nesrećnim ljudima sudbina nanosi mnoga zla, pa ih napokon i umori; ali ti nisi nesrećan čim si u moje ruke dopao. Ja ću uzeti i vratiti ti i ženu i ćerku i sve imanje tvoje, pa kad sve svoje dobiješ, primi mene kao gosta i prijatelja.“ Pa rekavši to, naredi da mu zovnu Antioha. Kad Aleksandar dođe, Antioh mu reče: „Antioše, vojvodo, uzmi svu svoju vojsku pa s Kandavlusom pođi na solurskog cara; pa ako on lepim vrati Kandavlijevu ženu i kćer i sve njegovo imanje, ti i njega na veru k meni dovedi; a ako li ne htede sve da vrati, razbi ga, opljačkaj mu svu zemlju i gradove i vezana mi ga doteraj. Pa kad to svršiš, poslaću te kao poklisara majci ovoga, amastronskoj carici Kleofili Kandakiji.“ Čuvši sve to, Kandavlus skide klobuk sa svoje glave, pade pred Antiohove noge misleći da je to Aleksandar, pokloni se i reče: „Veliki care Aleksandre ti si milostiv prema svima nesrećnima i nije te badava bog učinio carem celog sveta. Jer otkako se udostojih tebe videti, sve nesreće koje me behu snašle, u radost prevratih.“ Kad to reče, Kandavlus i Aleksandar se Antiohu pokloniše pa, Aleksandar uzevši Kandavlusa za ruku, pođoše na cara Evagrida.