Deo 2, Poglavlje 16
Kad se sve to tako dogodi, Aleksandar napisao pismo svojoj materi Olimpijadi i Aristotelu: „Promislom višnjega boga (Aleksandar car nad carevima) piše ovo na radost gospođi materi svojoj i učitelju svome Aristotelu. Evo je već sedma godina kako smo otuda otišli, i za svih sedam godina vam ne pisasmo i ne javismo ništa o sebi. Nismo krivi mi, niti je to neljubav prema vama, već je uzrok veliki car Darije: On je se usprotivio nama, njega smo napadali i on nas, pa kako smo samo o tome mislili, ne stigosmo da vam pišemo. A sada neka vam je znano da smo se sa njim tri puta borili i da smo ga pobedili. I tako se Persijani, kad to videše, carstvu mome pokoriše. A Darije promeni životom, i kćer svoju Roksandu dade meni umesto darova. I ja je, videći bezmernu lepotu lica njenog, uzeh za ženu. I znajte da misao moja vas i domaće nikako ne pohađaše dogod ljubav ženska ne obuze srce moje; a čim mi ljubav prostreli srce, odmah počeh misliti i na vas; nisam dotle ni mislio gde će me i ko ubiti, i gde li ću ja i koga ubiti. Sada sam u Persipolju, velikom gradu, sa caricom Roksandom; Persi me slave, svoj sam Persiji car. I vi mi od sebe otpišite i budite mi zdravi u Makedoniji.“