Deo 3, Poglavlje 19
Ali je Aleksandar od tada stalno bio u nedoumici, misleći i govoreći u sebi: „Kad mene stigne smrt, ko će pamet moju po smrti mi držati, kad dođe to ponovno viđenje i poznanje, i kad se duše s telima budu sastale na velikom onom sudu?“ I boraše se sa mnogim mislima pomišljajući da li će i tela tada ustati ili ne, da li će isti um u sebe uzeti; jer se čuđaše govoreći: „Kako kosti koje gniju i raspadaju se mogu opet doći u biće?“ Ali, razmislivši u sebi, opet, govoraše: „Kad ih je svemogući promisao božji mogao od nebića u biće stvoriti, moći će i mrtve kosti u to isto biće dovesti.“ I zato reče: „Uvećaše se dela tvoja, Gospode, jer si sve premudrošću svojom stvorio.“